| |
Dobar dan. Ja sam novinar koji sam ti se bio najavio prije nekoliko dana zamolivši te za razgovor.
Dobar dan. Izvoli samo. Vidim da si opskrbljen aparatima o kojima mi nekad nismo mogli ni sanjati.
Da. Točno. Vidiš i sam da smo dobro napredovali u tehnici i u svemu drugome, pa nam sav taj napredak donosi ne male koristi i spoznaje, ali i uvida u svu stvarnost.
Upravo to bi meni bilo vrlo zanimljivo. Znaš i sam kako sam tjedan dana poslije Uskrsa imao neugodnosti zbog svojega stava. Rekao sam ostalim svojim kolegama kako ne vjerujem dok ne vidim.
Baš zbog toga sam i došao da malo porazgovorimo. Znaš da imaš simpatizera zbog te svoje izjave ne samo kod vjernika nego još više kod nevjernika. Vjernici te, osim toga, štuju kao sveca i Kristova apostola pa si im simpatičan zbog svoje sumnje, ali i zbog "kapitulacije" pred Kristom.
Sve mije to dobro poznato i ne bih mogao ništa drugo poželjeti ni vjernicima ni nevjernicima nego da isto tako, i, ako mogu još bolje, "kapituliraju" pred Bogom, pred Kristom koji nosi sve nas, ali i svu stvarnost koja se vidi i ne vidi.
Spomenuo sam da si mnogima simpatičan, osobito sumnjičavcima, bili oni vjernici ili nevjernici.
I oni su meni simpatični, samo bih volio da su malo dosljedniji.
Kako to misliš?
Vrlo jednostavno. Ljudi se, naime, u mnoge stvari žele sami uvjeriti tako da povjeruju u nešto tek pošto su sami vidjeli, čuli, opipali. No ni tu nisu baš posve dosljedni. I nakon što su vidjeli, čuli i opipali, lako im je promijeniti mišljenje kad se radi o jednostavnim stvarima znanosti, tehnike. No kad se radi o tome da se promijeni stav prema nekoj osobi, pošto smo imali prilike uvjeriti se u suprotnost onome što smo pretpostavljali, to je već teži korak i na taj se korak ljudi teško odlučuju. Volio bih da taj korak učine upravo oni koji nemaju povjerenja u druge, makar nemaju vidljivih i opipljivih dokaza za svoje nepovjerenje.
U čemu bi bila ta dosljednost o kojoj govoriš?
U tome da postupe kao što sam ja postupio. Meni više nije bilo potrebno niti gledati niti pipati, jer sam se susreo s Kristom osobno.
Kod tebe se radilo o susretu s Kristom. No kod nas se radi o našim međusobnim odnosima.
Baš o tome se radi. Otkako sam se potpuno povjerio Kristu, otada sam Njega susretao i u drugima, upravo onako kako nas je On učio da je svaki čovjek odsada taj Krist, On kojega susrećemo, Krist koga volimo, u kojega imamo povjerenja ili pak Krist koga odbacujemo, Krist na kojega pljujemo, koga podcjenjujemo, kojega mučimo...
Čini mi se da to govoriš za vjernike. Ali gdje su to nedosljedni oni koji ne vjeruju?
Ne bih htio zalaziti u sve pojedinosti i zadržavati se na čitavoj lepezi nedosljednosti kod ljudi bili oni vjernici ili nevjernici. Zadržao bih se samo na nekim, poznatim i svakidašnjici bližim stvarima.
A koje su to stvari?
Najprije bih rekao to da i oni koji mene često citiraju ipak češće vjeruju u ono što ne vide nego što to uopće i misle. Koliko ima stvari koje se dnevno tiskaju u novinama, a samo je malo očevidaca. Kamo bismo dospjeli kad bi svatko htio osobno provjeriti sve ono što donose novine, radio, televizija ili čak ono što jedni drugima prenosite da ste vidjeli, doživjeli? A kad se govori o znanstvenim otkrićima i dostignućima, tu su ljudi još nemoćniji da sve provjere. Jednostavno imaju povjerenja u one koje nazivaju stručnjacima za pojedina područja. Stotine puta preko dana ljudi pobuđuju određeni "čin vjere".
Onda se na sve ljude odnosi to blaženstvo -blago onima koji ne vide a vjeruju.
U nekom smislu da. I to ukoliko se to odnosi na te naše obične svagdašnje stvari ili stvari znanosti, tehnike, jer kad biste sve pokušavali provjeravati ne biste nikamo dospjeli.
Ali to blaženstvo ima dublji, viši smisao?!
Točno. A odnosi se upravo na Boga, na Krista, na Božje djelovanje u svijetu, u ljudima; odnosi se na Božju prisutnost, Kristovu blizinu ljudima, na Krista samoga, na djelovanje Božje sile, Duha u ljudima, na Crkvu kojoj su povjerene tajne spasenja.
Možeš li to malo pojasniti? Mogu, ali ne bih želio razvijati svu teologiju. Pokušat ću to učiniti što kraće, sažetije. Dakle?
Već sam spomenuo kako ljudi češće no što to misle vjeruju u ono što ne vide. To se odnosi na stvari znanosti, tehnike, na dnevne novosti, susrete. Sve su te stvari na određenoj razini tako da praktični duh današnjice želi sve svesti na tu razinu ne vodeći računa o različitim nivoima stvarnosti (materijalna na primjer i duhovna). Ima, kako i sam znaš, stvari koje se ne vide, kao npr. dobrota i ljubav. No one se očituju u vidljivim postupcima. Na taj način sve je opravdano svoditi na vidljivost i opipljivost. Ali... Što, ali?
Ali pogreška je ljudi u tome što nisu dosljedni.
To opet ponavljaš. Razjasni malo!
Sav ovaj svijet, sva ova stvarnost prožeta je dobrotom i ljubavlju Božjom za nas, ali ljudi kao da to ne žele vidjeti. Zapravo, dobro znaju, kad bi to priznali, da bi morali biti dosljedni i promijeniti se. A to je najteže. Stoga im je lakše da budu dosljedni u nijekanju te Božje dobrote i ljubavi, pa napokon i samog Boga, nego da to priznaju pa se promijene.
Znači ova dosljednost u nijekanju Boga i Božje stvarnosti razlog je nedosljednosti o kojoj govoriš?
Zapravo tu se radi o tome da se stvarno povuče potez i učini korak koji sam ja povukao i učinio. I ja sam u čovjeku koga sam imao pred sobom po vjeri i povjerenju u njega prepoznao i gledao Boga. Tako bi i ljudi morali na neki način, vidjevši sve što ih okružuje, promatrajući tu stvarnost, priznati da je tu Netko na djelu, Netko tko ih voli, tko im sve to nudi, ali Netko tko upravo njih traži...
Ali ljudi žele biti autonomni, neovisni.
Zar misliš da to Bog ne želi? Znam, reći ćeš, kako ljudi žele biti slobodni. Ali, pitam te, jesu li ljudi slobodni kad se zatvaraju samo u svoj mali krug, kad ne žele u njega primiti Onoga koji ne samo da želi proširiti taj krug tako da u nj ude, nego ih želi osloboditi od uskogrudnog pogleda samo na ono vidljivo i opipljivo.
Čini mi se da upadaš u kontradikciju?
Baš u tome i jest životna kontradikcija: željeti vjerovati samo ono što se vidi jest besmisao, jer ono što se vidi, to je jasno, to se ne vjeruje. Vjeruje se u ono što se ne vidi. A eto i opet nove kontradikcije koju Bog uvodi tako da mu povjerujemo.
Na što to misliš?
Kad Bogu povjerujemo, i kad ga priznamo Bogom, što On i jest, onda nam On također otvara oči da ga možemo svagdje i vidjeti i potom mu još više pripadati.
Tako se opet zatvara krug.
Ne bih baš rekao.
Nego?
U tom se slučaju događa ono kao kad baciš kamen u vodu. Početni krug koji se stvori širi se sve do beskraja. Tu onda nastane zajedništvo ljubavi između Boga i čovjeka. To onda čovjeka i oslobađa i čini dosljednim i širi mu vidike i pogled na sve što je Božje i na sve što je ljudsko. Tu onda i sve stvoreno i ljudsko poprima Božju, kakva i jest, dimenziju.
Onda Isusov zaključak "blago onima koji ne vide a vjeruju" vrijedi i za tebe i za nas?
Točno. To blaženstvo je posljednje zapisano u Evanđelju i odnosi se na sve koji će po svjedočanstvu drugih povjerovati i u Boga i u onoga koga je poslao - Krista. Po toj vjeri otvorit će se srce ljubavi, a u toj ljubavi onda i oči, pa će u toj ljubavi vjerovati, ali i gledati. Konačno će ljudi doći na svoje, da ipak vjeruju ono što gledaju...
Zahvaljujem na tako iscrpnom razlaganju i spremnosti. No čini mi se kao da imaš još nešto reći...
Molim. A htio sam ti reći samo to da onima koji vjeruju samo ono što vide kažeš da su mi simpatični, ali da bih želio da napokon budu i dosljedni. Isplatit će im se jer će doći na ono svoje, kad u onome što gledaju prepoznaju Ljubav. A kad se dadnu ispuniti ljubavlju, onda će ljepše i gledati...
Vatroslav Halambek
|
