| |
Gospodine,
više usputan bio je naš prvi sastanak u onoj crkvi u Sassenage koju su mi prikazali kao kuću Gospodnju! To znači da mi je bilo baš dosadno i da sam se sanjivim pogledom šetao prema gore jer su mi rekli da si Ti u nebu. Onda sam vidio jednog Gospodina kako stoji, na nogama, nepokretan na nekom podnožju, s čudnim tanjurom na glavi i raširenih ruku. Nisam znao jesi li to Ti ili tvoj sin ... Ostao si bezosjećajan kao mramor. Govorilo mi se: »Bog je ljubav«, a Ti nisi ni poskočio da me zagrliš raširenih ruku. Onoga dana nije bilo čuda!
Tijekom vremena, priznajem Ti da sam dosta često ulazio u crkve kad bi drugi izlazili, a osobito od onog dana kad sam sjedeći nepomično u jednoj kapelici osjetio da mi tišina mjesta šapuće Tvoju nazočnost. Zatim, nastavljajući put, sve sam zaboravio. Dobro sam prokrstario obalama Gangesa u potrazi za duhovnim učiteljem, uvjeren da ako ima ljudi koji vjeruju u Tebe, ima i drugih koji žive po Tebi i u Tebi jer konačno: Ti voliš ono što je svijetlo, Ti voliš ono što svijetli, Ti voliš one koji svijetle.
Napokon, našao sam Te u New Yorku. One sam se večeri našao na žalu Long Islanda, nisam baš bio dobro; bilo je jako hladno u Cold Spring Harboru i skoro da sam zaželio umrijeti. Ponovno sam podigao pogled prema nebu i njegovim zvijezdama, ali koju da slijedim? U jauku sam Te zamolio da mi daš znak i trenutačno, u slomu, neki se neizrecivi mir rasprostro u meni. I onda ništa više! Napuštenost! Od tada sam shvatio da je svijet u koji sam vjerovao obmana, lakrdija.
Slijed događaja nije bila staza posuta ružama i malo-pomalo počeo sam prihvaćati patnju, reći joj da, odbijajući da u njoj uživam. Grčevito se držat: svoga trpljenja - ne znači li pokušavati si pridavati previše važnosti?
Čudo za čudom, pod postupnim vodstvom jednog Tvog služitelja, pokazao si mi i dokaza, da je beskorisno puzati prema Tebi govoreći Gospodin, Gospodine! Ali ljudsko se biće spreže glagolom biti, a ne s glagolom imati. Moj Bože kakav posao! Učiš me da vidjeti sjenu znači učiti kako se otkriti svjetlu, Tvom svjetlu. Na neki način veliki striptiz duše. Nije uvijek lako pobiti laž, lukavstva toga »malog podlaca«: đavla. Onda si me s neizmjernom strpljivošću ohrabrivao, šapčući mi duboko u uho: »Slušati neumorno život, onoga koji JEST, znači ponovno postati krotak, ponovno naučiti reći: ne znam; vidjet ćeš, kad otkriješ poniznost otkrit ćeš čovještvo u sebi.«
Gospodine, ponovno me nauči da se volim kako bih volio druge i upiši mi u srce ovu riječ jednog sufi učitelja: »Sto imaš u glavi napusti, što imaš u ruci daj, što ti se dogodi ne uzmiči.«
Pozdravljam Te Gospodine.
Bruno Solt,
izdavač, novinar
Aix-en-Provence, listopad 2003.
|
