| |
Poznato je da djeca rado govore o svojim roditeljima. Smatraju ih savršenima i svemogućima. “Moj tata je vrlo snažan! Nosio me na ramenima sve do vrha visoke planine”, pričao je dječak svojim prijateljima.
“Moj je tata vrlo važan!”, Uzvratila je jedna djevojčica, “svi ga zovu da radi i kadkat mora ići vrlo daleko, jer samo on zna popraviti neke strojeve”.
“Moj tata je vrlo bogat”, hvalio se treći. “Kupili smo nov auto, koji je najljepši u mjestu. I moj stric je došao da ga vidi. Rekao je da mu se vrlo sviđa, ali ga on ne može kupiti.”
Četvrto djete nije znalo što reći te se mučilo pronaći nešto neobićno po čemu bi se odlikovao njegov tata: imao je naime jednostavnog oca.
Konačno se odvažio:”Moj tata je sposoban usrećiti mamu. I kad je ljuta, pa i kad je bolesna, uvijek mu je uspjevalo nasmijati je”: Učinilo mu se da s pravom svoga tata smatra boljim od ostalih.
Djeca, doista, otkrivaju što je važno za njihove roditelje, pa i onda kad roditelji to ne kažu. Tako počinju stjecati ideju o onom zbog čega se isplati živjeti. Roditelji, međutim, kadkat pogriješe, a djeca ostaju prevarena.
Veliku pomoć u stvaranju života pružaju roditelji koji dopuštaju da ih vodi Duh Božji i zato čine djela Božja, npr. jedni se brinu za radost drugih. To su roditelji koji znaju moliti OČENAŠ
Carlo Marija kard. Martini |
