| |
Jednom sam posjetio izložbu dječjih crteža. Zadana je tema bila vrlo teška: „Nacrtaj Boga“.
No djeca su to učinila bez ikakva prigovora: mogao sam ih zamisliti kako, s očima uprtim u nebo, maštaju s olovkom u ustima i povremeno opsjedaju učiteljicu: „Učiteljice, mogu li upotrijebiti i crnu boju? Učiteljice, mogu li mu napraviti i brkove? Učiteljice mogu li...?
Djeca se, dakle, nisu bunila: možda nisu smatrala da je tema posebno teška. Ali crteži su bili dojmljivi. Bila su to namrgođena, stroga, zastrašujuća lica. Vodić je tumačio da je uzrok u tome što su ta djeca živjela u perifernim četvrtima velikih gradova, u teškim društevnim okruženjima, a često su imala nasilne roditelje, s nepodnošljivim, često uzrokom noćnih mora i dnevnih zlostavljanja.
Netko je od prisutnih dometnuo: „Uvijek su roditelji krivi! Trebalo bi iskusiti što znači imati u kući nestašnu djecu, koja ti ne daju mira ni danju ni noću, a u stanju su, ona to znaju, biti nepodnošljiva“. No jedna je gospođa uzvratila:“Jasno! Ali djecu treba odgajati, a roditelji već jesu odgojeni! Djeca nisu odgovorna, roditelji jesu!“
Rasprava se oduljila, no bez oštrih i uvrijedljivih tonova: tko uostalom ne bi imao nešto reći o tome?
Ja sam se, međutim, udaljio od skupine i vratio se da promatram te dječje crteže sa zastrašujućim licima Boga, koja su gasila želju za molitvom i svaku nadu.
Ipak sam pokušao moliti nadahnjujući se molitvom Očenaša : da sva djeca svijeta uzmognu sustresti pravo lice Boga, milosrdnog Oca kojega nam je objavio Isus u Evanđelju –sveti se ime tvoje ; da svi, roditelji i djeca, budu oslobođeni noćnih mora i strahova jednih pred drugima – izbavi nas od zla! Roditeljska ljubav će često biti manjkava, katkada može čak posve izostati, ali Božja je ljubav neizmjerna i savršena.
Carlo Marija kard. Martini
|
