Zapadna umjetnost i pučka pobožnost načinili su od mudraca sveta Tri kralja. Biblija ih je time protumačila dubinsko-pshološki. Jer tri je uvijek broj cjelovita čovjeka koji je u sebi razvio sva tri područja. Tako kralj u bajci ima uvijek tri sina koji predstavljaju tri područja: duh, dušu, tijelo ili glavu, srce i trbuh. Ova trojica kreću zatim na put da pronađu vodu života ili lijek za bolesna kralja. To je konačno put samoizgradnje na koji stupaju i na kojemu doživljavaju mnoge pustolovine i svladavaju opasnosti. Umjetnost je gledala Tri kralja ili kao predstavnike triju životnih dobi: mladost, srednja životna dob i starost, ili pak kao slike dijelova Zemlje: Europa, Afrika i Azija. Ali to se zapravo odnosi na nas: sve što je u čovjeku, vitalnost, muževna snaga i mudrost starosti, mora krenuti na put te proniknuti što znači biti čovjek. Ne smijemo ostati kod mladenačke životnosti ni kod stvaralačke snage srednje životne dobi ni kod mudrosti starca. Sve se mora promijeniti da bismo mi ostali životni. Sve mora uvijek iznova krenuti i ići. Cilj smije biti postati kraljevski ljudi, ljudi koji sami odlučuju o svome životu, kojima ne gospodare drugi, koji su u suglasju sa samima sobom, koji imaju kraljevsko dostojanstvo. Ali kod Triju kraljeva je njihovo dostojanstvo izraženo upravo tako, da odlažu znakove svoga kraljevstva i padaju na koljena pred božanskim Djetetom.
Tri kralja zajedno kreću na put. Oni putuju zajedno. Njihov put ne istražuju njihovi službenici, nego oni sami slušaju glas svoga srca. Oni su tu, u svome srcu, vidjeli zvijezdu, zvijezdu svoje čežnje. Oni kreću na put čežnje. Dug je to hodočasnički put. Na putu se umaraju. Ali idu dalje jer vjeruju čežnji svoga srca. I dolaze na cilj. Zvijezda im pokazuje put. Ali je potreban i razgovor s Herodom i njegovim pismoznancima, da bolje ispitaju put.
Moramo slušati vlastito srce, ali uvijek se i savjetovati, da bismo u razgovoru bolje čuli glas vlastitoga srca. Cilj njihova putovanja jest kuća u kojoj će naći Mariju i Dijete, pasti pred njim na koljena i pokloniti mu se. Na kraju svoga puta nisu nagrađeni, nego oni daju sve što su sa sobom ponijeli. Ne stoje tu oholi jer su postigli svoj cilj, nego padaju na koljena i klanjaju se. To je paradoks i našega puta. Što dalje stignemo na svome putu samoiz-gradnje, to nam je manje važno što od toga imamo i kakvi smo pred drugima. Dopustili smo da nas privuče tajna života. I kad smo dodirnuli tajnu, padamo na koljena, zaboravljamo sebe, tada smo njome potpuno zahvaćeni, tada smo uistinu prispjeli kući. Biti kod kuće možemo jedino tamo gdje pred Božjom tajnom padamo na koljena, gdje se klanjamo Bogu koji je postao čovjekom.
U pučkoj pobožnosti su sveta Tri kralja najomiljeniji zaštitnici putovanja. Oni su prešli daleke puteve, a nikada nisu promašili put. Neka nas prate na opasnim putevima života. Ali ih također zazivamo da nas čuvaju od štetnih utjecaja svijeta duhova. Oni su pomoćnici u bolestima. Njihova su imena već odavno Gašpar, Melhior, Baltazar. Skraćenicu njihovih imena ispisivalo se na dovratak stana, staje i štaglja da ih štiti od zlih duhova. Njihova se imena izvodilo iz blagoslovne želje »Christus mansionem benedicat - Krist neka blagoslovi kuću«. Ali ljudi su u ova Tri kralja stavljali svu svoju čežnju za magijskim znanjem, da nas oslobode strahova koji se nalaze duboko u našoj duši i sačuvaju nas od opasnosti.

Ansel Grun