Isuse, sva je dogmatika o tebi dobra, i ja pred njom uvijek rado velim: Vjerujem, »Gospodine, pomozi mojoj nevjeri«. Ali sva je dogmatika o tebi dobra samo zato jer mi ona treba razjasniti onu vlastitu, nutarnju sliku koju nosim u sebi o tebi, ne: tebe sama, kako mi se ti sam u svome Duhu kazuješ u srce i kako me šutke susrećeš u usudu mojega života kao iskustvo ove tvoje nutarnje milosti.
U bližnjemu uz kojeg trebam prionuti bez jamstva, u vjernosti savjesti, što se ne isplati; u svoj ljubavi i radosti, koja je ipak samo obećanje što pita da li imam hrabrosti vjerovati u vječnu ljubav i radost; u laganom bujanju mutnih voda smrti u jami moga srca, u mraku smrti koja se mrije čitava života, u svakodnevici teške službe svagdanjeg dokazivanja: u svemu me susrećeš, u svemu si, neimenovan, ali imenom zazivan. Jer u svemu tražim Boga da pobjegnem ubitačnoj ništavnosti, a u svemu tome ne mogu ostaviti čovjeka, sama sebe koga volim. Zato sve ispovijeda tebe, Bogo-čovjeka. Sve doziva tebe u kome kao čovjek već imamo Boga, a da se ne mora ponovo ostaviti čovjeka, i u kome se kao Bogu može naći čovjeka, bez bojazni da ćemo se susresti samo s apsurdnim.
Zazivam te. Zadnja se snaga moga srca propinje k tebi. Daj mi da te nađem, da te srećem cijelog svog života, da mi polako postane jasnim što mi Crkva o tebi govori. Postoje samo dvije zadnje riječi: Bog i čovjek, jedna jedina tajna, kojoj se nadajući i vjerujući potpuno predajem. Ovo je otajstvo u svome dvojstvu zaista jedno, ono je jedno u tebi, Isuse Kriste. Stavljajući svoju ruku u tvoje rane, govorim s Tomom koji sumnja i pita: »Gospodin moj i Bog moj!« Amen.

Karl Rahner