Na svoju sliku Bog je stvorio čovjeka. Od zemlje tople, plodne, podatne i ljubavi svoje, Duha svoga, on ga je stvorio. Na svoju sliku, na sliku ljubavi, Otac je stvorio čovjeka, ljubljeno svoje dijete. Stvorio ga je i uveo u svijet za njega pripravljen, dom dobro utemeljen. Stvorio i povjerio mu povijest prostora i vremena.
Povjerio mu da živi punim bićem, da postojano diše iz dubine duše, iz dubine srca, u okrilju vječnosti.
I da dah njegov ne zamre. Povjerio mu je da i on rada život, da ga u svemu podržava.
Povjerio mu je da se kroz slijed naraštaja potvrđuje i obnavlja u ljubavi.
U svakoga je upisao, ljubavlju svojom urezao, ime svoje.
Svakoga je priznao svojim i, ma što bilo, nikoga se ne odriče.
Može čovjek zaboraviti Oca svoga, može u njemu ublijediti zapis ljubavi, može se čovjek poniziti ohološću svojom, Otac uz njega, u njemu ostaje prisutan kao strpljivi plamen u ulju koje se ne umije odlučiti. Ma kojim putovima, ma kojim bespućima čovjek pošao, ma kome položio prisegu, ma kome podanikom postao, u njemu ostaje upisano ime Očevo.
I nema ničega što Očevo ime može izbrisati, istrgnuti iz njega.
Jer disati, čovjekom biti, moguće je samo u imenu Očevu.
I svakome je dano da se u nekom neslućenom trenutku suoči sa svojom tajnom, sa tajnom ljubavi kojom je ljubljen. Ona uvijek nalazi načina da se zrcali u njemu, da mu se otkrije, da iz njega zasja.
Slika Očeva povjerena čovjeku, slika je ljubavi, ljubavi koja vazda ide, vazda hrli u susret. Jer Otac želi da djeca njegova žive ljepotu bratstva, ljepotu zajedništva i bliskosti. Da životom svojim iskazuju prisutnost njegovu, utemeljenost nade koja je kao svjetiljka dana svakome srcu.
Dostojanstvo je čovjekovo upravo u tome: biti slika Očeva, biti srce Očevo.
Živjeti ovaj život kao baštinu Očevu, živjeti u ovome svijetu kao baštini Očevoj, zauzeto bdjeti za dragocjenost njihovu.
I biti Očev u svemu, biti Očev svakome.

Stjepan Lice