Prije nekoliko dana netko me upitao da li bih, kad bih se ponovno rodila, živjela drugačije. Rekla sam doduše da ne bih, ali kad sam malo bolje razmislila...
Kad bih mogla iznova živjeti svoj život, govorila bih manje, a više šutjela. Ne bih odbila pozvati prijatelje na večeru samo zato što mi je tepih na nekoliko mjesta zaprljan, a presvlaka naslonjača poderana.
Pojela bih i posljednje mrvice kruha i ne bi me brinulo što su malo zagorjele u pećnici,
Pronašla bih vremena da slušam djedove priče iz mladosti.
Ne bih nikada više tražila da za ljetnih dana prozorska stakla u autu budu podignuta zato što sam se upravo očešljala.
Ne bih dopustila da svijeća u obliku ruže propada zaboravljena negdje u kutu. Zapalila bih je da izgori.
Ispružila bih se s djecom u travi i ne bih se izgovarala da će ostati mrlje na odjeći.
Manje bih se smijala i plakala gledajući televiziju, a više promatrajući život.
Više bih dijelila odgovornosti svoga muža.
Bolesna bih ostala u krevetu i ne bih s temperaturom išla na posao, kao da će svijet propasti ako ne dođem.
Umjesto da jedva čekam kad će isteći devet mjeseci trudnoće, gledala bih da zavolim svaki trenutak svjesna da je život koji buja u meni jedina moja mogućnost da surađujem s Bogom u ostvarenju jednog čuda.
Svome sinu koji bi me ushićeno ljubio ne bih rekla; „Dosta, Idi se oprati, večera je gotova“.
Govorila bih češće:“Volim te“ a rjeđe: „Žao mi je“...ali najviše od svega, kad bih mogla započeti sve ispočetka, uživala bih u svakom trenutku, živjela do kraja sve što mi on pruuža... kao da trenutak pripada samo meni.
Emma Bombeck
