VAZMENO BDIJENJE 
Velika subota 
Velika subota, kao dan počinka u grobu i posta žalovanja, od najstarijih vremena nije imala nikakva bogoslužja. Sa spuštanjem mraka postala je "majka svih vigilija", sveto noćno bdjenje proslave Gospodinove smrti i uskrsnuća.
Liturgija vazmenog bdjenja sastoji se od službe svjetla, bogoslužja riječi, od krsne i euharistijske službe.
Služba svjetla započinje blagoslovom ognja, pripravom i paljenjem uskrsne svijeće kao "svjetla Kristova" te povorkom kojom se svijeća unosi u mračnu crkvu koja se potom osvjetljuje svijećama vjernika upaljenim s uskrsne svijeće.
Bogoslužje riječi ima devet biblijskih čitanja, od kojih su dva zadnja iz Novog zavjeta. Nakon posljednjeg čitanja iz Starog zavjeta svećenik zapjeva Slavu popraćenu ponovnim zvonjenjem zvona koja su utihnula na Veliki četvrtak. Nakon poslanice prvi put se opet pjeva Aleluja.
Krsna služba: budući da je krst sakramenat kojim prelazimo iz smrti u život, najbolje je da se obnavlja u vazmenoj noći. Već je postao običaj da se krštenje odraslih ili djece slavi nakon blagoslova vode. U svakom slučaju, zajednica krštenih obnavlja ove noći ispovijest svoje vjere.
Slijedi euharistijska služba,vazmeno otkupiteljsko djelo. Božji narod nanovo krštenjem rođen, prinosi spomen - čin Gospodina u činu zahvaljivanja i hrani se slavnim tijelom uskrslog Krista.

---

Krist je smrću svojega tijela spasio život sviju

Molim za milost: da vjerujem kako me Isus svojim kri­žem i smrću otkupio!

Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom... Zidovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvom i drugom koji su s Isusom bili raspeti.

Na Kalvariji je utihnulo. Sve se smirilo. Jedino se s križeva čuje teško disanje raspetih. Svjetina se razišla. Za nju je to ionako bio spektakl. Kad više nije bilo događanja, kad je »predstava« završila, ljudi su se razišli. Nema ni glavara narodnih, ni starješina. I oni mogu biti mirni. Posao je dovršen. Isus je ponižen, izrugan i raspet. Poput razbojnika ostao je visiti na križu između dvojice kriminalaca. Ljudski gledano, doživio je potpuni krah. No još je trebalo raspete skinuti s križeva da ne bi tako ostali visjeti i preko subote. Slijedilo je novo mučenje. Ako nisu več bili umrli, onda su im morali kosti polomiti da im tako ubrzaju smrt.

Kad dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kovljem probode bok i odmah poteče krv i voda.

Isus je več umro. Ispustio je duh svoj i potpuno se predao u ruke Očeve. Posljednje njegove riječi bile su u znaku potpune predanosti Ocu. To je bila i zadnja njegova molitva u kojoj se prepustio Ocu onako kao što je to cijeloga svoga zemaljskog života živio. Budući da je već bio umro, nisu mu onda prebijali golijeni. No, dogodilo se nešto drugo. Vojnik kopljem probada Isusu bok iz kojeg teku kapi krvi i vode. U tom činu kršćanska tradicia prepoznaje velike simbole svoje vjere. Posljednje kapi krvi znak su istinske žrtve koja je prinesena za spasenje svijeta. Voda je jedan od simbola Duha i svjedoči o duhovnoj plodnosti Isusove žrtve. Isto tako kršćanska tradicija gleda u vodi simbol krštenja, a u krvi simbol Euharistije i u oba ta sakramenta gleda znak Crkve koja se rađa iz Kristova probodena boka. Već je sv. Ivan Zlatousti upozoravao svoje vjernike: »Ne bih htio, slušatelju, da tako olako prijeđeš preko tajna ovog otajstva.«
Gospodine, potekle su i posljednje kapi krvi i vode iz tvoga probodena boka. Potekle su i za mene, za moje spasenje. Potpuno si se žrtvovao, dao si mi sve što si mogao dati. Daj da shvaćam vrijednost tvoje žrtve! Da shvatim kako nisam otkupljen »nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina«. Da u tvojoj žrtvi gledam smisao svake svoje žrtve kojoj se opirem i protiv koje mrmljam!

Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete...

Ivan je pratio Isusa od uhićenja u vrtu pa i Kalvarije. Bio je svjedok svega onoga što se za vrijeme muke događalo. Ljubav prema Učitelju bila je jača od straha i neugodnosti koje je pritom mogao doživjeti. Drugih učenika nije bilo. Ivan je proživljavao zajedno s Isusom njegovu muku i suosjećao s njim. Isus je to osjećao i zato mu je s olakšanjem mogao predati svoju majku. Ivan je zaslužio da se brine za Isusovu majku koju je iz ljubavi prema svom Učitelju cijenio i volio.

Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je - kriomice, u strahu od Zidova - bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo... A dođe i Nikodem... Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Zidova običaj za ukop.

Josip i Nikodem, dvojica Židova koji su u srcu bili Isusovi učenici, ali to javno nisu pokazivali, odužuju se svom Učitelju. Na kraju pokazuju da su stvarno bili pravi učenici i da su voljeli Isusa. Žele svog Učitelja dostojno pokopati i tako posvjedočiti da su njegovi učenici. Drugih učenika nije bilo. Isusova majka, pobožne žene i Ivan, koji su slijedili Isusa bili su previše shrvani od boli da bi sami mogli nešto konkretno učiniti. I oni su tu. Slijede i pomažu koliko mogu.

A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa.

Sve je gotovo. Žrtva je prinesena i misija završena. Tišina Velike subote sve je prekrila. Isus je prošao sve ono što ćemo i mi proći. Pobijedio je sve ono pred čime smo mi kao ljudi bili nemoćni i slabi, osmislio sve što bi bez njega bilo besmisleno. Gospodine, samo ti mogu zahvaliti. To je premalo za sve što si i radi mene učinio. Daj mi svoju milost i snagu da ti ostanem vjeran i da ne proigram sve to što si za me učinio. Neka uskrsno svjetlo koje će uskoro zasjati bude svjetlo na mojoj stazi!

Mirko Nikolić