OBZNANA HUMANIJEGA SVIJETA

Blagdan krštenja Isusova jest početak pokreta za novi, hu­maniji svijet koji nastaje snagom Duha Božjega. To je na­vještaj pada svih mračnih sila i njihovih ponuda - idola. To je poziv svim krštenicima da posvjeste svoja krsna obećanja te da budu otvoreniji poticajima Duha za stvaranje novoga, humanijega svijeta.

Iz Knjige proroka Izaije (Iz 40,1-5.9-11):

»Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje.« Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pu­stinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu! Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivuda-vo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi! Objavit će se tada Slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.« Na visoku se uspni goru, blagovjesnice si-onska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle naplata njegova s njime i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.

Pozornost na novoga osloboditelja

Među hebrejskim zarobljenicima u babilonskom carstvu bio je i čovjek Duha Božjega iz škole Izaije proroka i zato kasnije nazvan Drugi Izaija. S narodom je teško podnosio zarobljeništvo. Ljudima je izgledalo kako iz te potlačenosti i tame nema svjetla za izlaz, za put u slobodu. Božji čovjek je na temelju povijesnih događanja počeo naslućivati pad Babilona, a uspon novoga perzijskog kralja Kira, koji je bio poznat kao veoma tolerantan prema religijama drugih naroda. U tome je prorok za svoj porobljeni narod naslućivao i sve jasnije predviđao mogućnost oslobođenja i povratka u zemlju svojih djedova. To se i dogodilo. Kralj Kir je 538. prije Krista izdao poseban edikt kojim je dopustio svim pa i izraelskim zarobljenicima povratak u njihovu zemlju. To izvanredno oduševljenje prorok je opisao predivnim pjesničkim slikama i simbolima. Božji čovjek je govorio svom narodu kako će Babilonci, koji su njih zarobljene Izraelce prisiljavali trasirati ceste kroz neprohodne krajeve, uskoro sami morati graditi cestu za njihov povratak jer će ih na to prisiliti kralj novoga perzijskog kraljevstva. Svraćao im je pozornost na obnovu Jeruzalema koji će postati navjestitelj radosti i drugim gradovima. Upućivao ih je na Božju dobrotu koja eto dolazi do izražaja ne samo kroz riječi utjehe već i kroz konkretno oslobođenje. Kroz te riječi ohrabrenja, koje bude radost i veselje, kršćanima se svraća pozornost na novog osloboditelja i preporoditelja svih naroda Isusa Krista, kojeg nebeski Otac na krštenju proglašava kao svoga Sina, koji će kao Dobri Pastir svima ponuditi put mogućega cjelovitog očovječenja i vječnoga spasenja.

Iz Poslanice Pavla apostola Titu (Tit 2,11-14; 3,4-7):

Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela. Kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođe­nja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.

Krštenje za novo opredjeljenje

Nakon smrti značajnijih intelektualaca redovno se nađu vrijedne bilješke, nedovršeni rukopisi koji čekaju poštenu i vrijednu osobu da ih dogotovi i oblikuje u duhu onoga koji ih je i napisao. Može se pretpostaviti da je i nakon Pavlove mučeničke smrti ostao nedovršen materijal kojeg je jedan od njegovih učenika oblikovao u pastoralnu poslanicu koju je u ime apostola naslovio na obraćenika Tita, Pavlova povjerenika za zajednicu vjernika na Kreti. Iz te poslanice ovonedjeljeni izvaci daju naslutiti kako je u najranijem kršćanstvu Isusovo krštenje bilo shvaćeno kao objavljenje, kao radosna vijest, budući da je Isus na krštenju bio na izraziti način zahvaćen Duhom Božjim koji mu je bio darovan kako bi mogao ispuniti poslanje od nebeskoga Oca, koji se kroz tijek Isusova ovozemaljskoga života objavio kao spasonosna ljubav, koja bi ljudima trebala biti kao svjetlo za ostvarivanje dobrostivosti i čovjekoljublja da bi »razumno, pravedno i pobožno« živjeli pa se tako obožili, pobožanstvenili. Za takvu perspektivu ljudi se redovno opredjeljuju krštenjem, iz kojeg proizlazi opredje­ljenje za izgradnju novoga svijeta, što u sebi uključuje i odri­canje od »bezbožnosti i svjetovnih djela«, kako bi u završnici postali »baštinici života vječnoga«.

Iz Evanđelja po Luki (Lk 3,15-16.21-22):

U ono vrijeme: Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: »Ti si moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!«

Potvrda Isusova projekta

Povezani ulomci iz Evanđelja po Luki predstavljaju dva događaja. U prvome je riječ o priznanju Ivana Krstitelja narodu, koji je u njemu počeo gledati očekivanog Mesiju. Ivan je otvoreno izjavio kako za njim dolazi jači od njega, a to znači važniji, sposobniji, učinkovitiji koji će započeti pravu, veliku promjenu ne simbolično pranjem vodom kao što čini on, već snagom Duha Božjega. Evanđelist potom veoma sažeto opisuje događaj Isusova krštenja. Luka izvještava kako je Isus pristupio krštenju nakon što se narod krstio. Isusu nije tre­balo krštenje, ali on je odlučio krstiti se kako bi se i vidljivo solidarizirao s narodom koji je iščekivao promjene postojećeg u bolje, ljudskije i pravednije za svakoga. Činom krštenja Isus se solidarizirao s čežnjama ljudi da iz »mutnih i potapajućih voda«, tj. iz svakovrsnih otuđivanja, porobljavanja i stradavanja svi izrone čisti za put u novu zemlju i u novo nebo u koje Stvoritelj zove sve ljude da budu s njime u vječnom i sretnom zajedništvu. I evanđelist svraća pozornost na ono što se dogodilo dok je Isus molio. Logično je pretpostaviti da je Isus molio nebeskog Oca za pomoć kako bi započelo ostvarivanje nove i priželjkivane budućnosti već u ovom prostoru i vremenu. I značajno je da je nebeski Otac odgovorio na Isusovu molbu. Lukin tekst svjedoči da su se rastvorila nebesa i da je nebeski Otac sa svojim Svetim Duhom ispunio Isusa i potvr­dio ga za svoga ljubljenog Sina i time objavio kako je u potpunosti suglasan s Isusovim projektom. Prisjetimo se kako smo i mi po Isusu Kristu primili krštenje Duhom Svetim za sudjelovanje u ostvarivanju novoga Božjeg svijeta.