ISUSOV POČETAK
Ivan je svoju zadaću polako privodio kraju.
Stalno je ljudima svjedočio
da on nije Mesija
iako je pokrenuo mnoštvo ljudi
potičući ih da ostave uhodani način života
i počnu jedan sasvim novi.
Njegov se glas širio prostranstvima.
Koji su ga čuli
i u njemu prepoznali pravu istinu, zakoračili su u Rijeku kako bi očistili oči, ruke, noge, sve protekle dane života...
Ivan nije Mesija,
ali je Mesija među njima,
i to vrlo blizu!

Svoje korake u Rijeci načinio je i On - Mesija. Ušao je u Rijeku da bi promijenio svoj život, da bi napustio skrovitost i počeo javno djelovati. A sve Njegove riječi, koje će odzvanjati po dolinama i gorama, izrečene po kućama, u sinagogama i u Hramu, sva Njegova djela učinjena iz ljubavi prema bližnjemu, imaju potvrdu u Očevu glasu, dok je voda tekla niz njegovo čelo: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U Tebi mi sva milina!” Krštenjem Isus okreće novu stranicu svoga života...

TEMELJNI SAKRAMENT VJERE

Mk 1, 7-11

Isuse, Sine Božji, Sine Očev! Klanjam se tajni tvoje osobe, tajni tvog božanskog sinovstva. Klanjam se ljubavi kojom te Otac ljubi. I u smrtnom tijelu, i u tijelu palog čovjeka, u tijelu ranjenom ranom čovječanstva, u tijelu ograničenom i slabom, tvoj te Otac prepoznaje i priznaje svojim jednorođenim Sinom. Ti si Sin. U ljudskoj naravi ti si Sin Očev, Očev jedinorođenac. Divna je ljubav koja u skrivenosti ljudske naravi otkriva divni odsjaj slave Očeve!
I ja te prepoznajem i priznajem. Ti si Bog. Ti si Sin Božji. Ti si Očev ljubimac, jer je u tebi sva njegova milina. Divno je čuti riječi nježnosti i ljubavi kojom te grije srce Očevo. Ti si božanski Sin. Zaodjenut ljudskim tijelom i ljudskom naravi ništa nisi izgubio od božanske tajne svoje osobe. I kao Sin Marijin, kao jedan od nas kao onaj koji je u svemu nama jednak osim u grijehu, ti si, Isuse, vječni Bog, Sin Boga Oca.
Isuse, danas ti na osobit način za sve to želim reči hvala.
Hvala Isuse za Ivana Krstitelja, hvala za rijeku Jordan, za njezine vode koje su te prihvatile u svoje krilo. Hvala za krštenje i za otvoreno nebo i za znak prisutnoga Duha. Za sve ti hvala. Sve su to znakovi koji i danas govore, koji i danas upozoravaju. I mene je Isuse, u času mog krštenja, zaodjenula voda koju si ti, Isuse, posvetio u času svoga krštenja. I ja sam opran tom vodom. I nada mnom se otvorilo nebo i sišao je Duh Sveti. Po sakramentu krštenja, snagom tvoje muke i uskrsnuća, i ja sam postao dijete Božje. I meni si dao pravo da, sjedinjen s tobom, Isuse, čujem riječ:" Ti si sin moj ljubljeni, u tebi mi sva milina!" I ja sam Očev sin. I mene je nebo posvojilo, posinilo. I ja sam Ocu na radost. I ja sam željeno dijete koje može drugima pružiti radost. O, Isuse, ne želim to nikada zaboraviti. Želim se trajno sjećati te istine: voljeno sam dijete nebeskog Oca. Onaj koji je najodgovorniji za moj život, onaj koji me je dozvao u život - taj se veseli meni i mojemu životu, njemu sam ja na radost!
Hvala ti, Isuse, za tu milost. Hvala ti što svake godine ta evanđeoska poruka o ljubavi Očevoj odzvanja u našim crkvama. 
Hvala ti!
Molim te, učini da u dubinama svoga bića, duboko u svom srcu neprestano čujem jeku tih riječi te ih nikad ne smetnem s uma.
Molim te, Isuse, neka mi riječi budu ohrabrenju u časovima bolesti i slabosti! Neka me te riječi uvjeravaju da je ova zemlja ljepša jer ja postojim, da moj život ima smisla jer je po krštenju u tebi utemeljen, da je nebo ljepše jer sam ja za nebo određen.

Fra Zvjezdan Linić

---

ISUSOVO KRŠTENJE Mk 1, 7-11
Danas čitamo odlomak iz Markova evanđelja o Isu­sovu krštenju u rijeci Jordanu (Mk 1, 7-11). Isus započinje svoje javno djelovanje u Galileji krštenjem u rijeci Jordanu i povlačenjem u pustinju. O Isusovu krštenju u Jordanu svjedoče sva tri sinoptička evanđelja: Marko, Matej i Luka, a na nj ukazuje i Ivanovo evanđelje (Iv 1, 28.33-34). Običaj krštavanja u rijeci Jordan bio je u Isusovo vrijeme vrlo raširen.
Krštenje Isusovo nije bilo samo po sebi razumljivo, s njime je prva Crkva mogla imati niz poteškoća. Zato je složno svjedočanstvo svih evanđelista u odnosu na Isusovo krštenje povijesno to sigurnije. Ivanovo je krštenje, naime, prema svim evanđelistima bilo »za oprošte- nje grijeha« (Mt 3, 11; Mk 1, 4; Lk 3, 3), a Isus je bio Sin Božji, bez grijeha, savršen, odsjev slike Očeve (Fil 2, 7). Isus se nikad nije osjećao ni priznavao grješnikom. Nije bio svjestan ni jednog grijeha u svom životu; bio je u savršenom miru s Bogom svojim Ocem. Kad su pismoznanci doveli Isusu preljubnicu da je osudi, rekao im je: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« (Iv 8, 7). Budući da su svi bili opterećeni grijesima, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. A Isus onda reče ženi: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti!« (Iv 8,11). Isus poput svoga Oca ne želi smrt grješnika nego da se obrati i da živi. Upravo jer je bio bez grijeha, mogao je ženi reći: »Ne griješi više!« On će sve grijehe svih ljudi ponijeti u svoju smrt i uništiti ih. Prema Ivanovu evanđelju upravo u prigodi Isusova krštenja Krstitelj kliče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!« (Iv 1, 29).
Osim toga, Isus je uzvišeniji od Ivana; Isus bijaše Sin Božji a Ivan običan čovjek. Kako to da se Sin Božji daje krstiti od obična čovjeka, na rijeci Jordanu? Tu je poteškoću evanđelist Matej osjetio i riješio Krstiteljevim riječima: »’Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?’« Ali mu Isus odgovori: »’Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!’« (Mt 3, 14-15).
Sve to dokazuje da je Isus uistinu pošao na rijeku Jordan k Ivanu Krstitelju i u nj zatražio krštenje.
U Isusovo vrijeme bilo je mnogo krštavalačkih sljedbi na rijeci Jordanu. Oni su običavali svoje sljedben­ke uronjavati u vodu rijeke Jordana, i tako ih preobražavati i upućivati u novi život. Jordan je za Zidove bila sveta rijeka i njegove su vode imale posebno vjersko značenje, moć i silu. Zidovi su pod vodstvom Jošue preko rijeke Jordana prešli u obećanu zemlju. Jordan je granica obećane zemlje. Ulazeći u Jordan pobožni su ljudi simbolički doživljavali novi ulazak u obećanu domovinu, u novi život s Bogom. Ući u Jordan i zaroniti u njegove vode bijaše dakle simbolički čin obraćenja i spremnosti započeti novi život, novi odnos s Bogom, ući u kraljevstvo Božje. Kraljevstvo Božje je novi svijet koji Isus dolazi uspostaviti: svijet novih odnosa među ljudima (horizontala) i između ljudi i Boga {vertikala). Ivan je krštavanjem u rijeci Jordanu pripravljao novi svijet koji će započeti ostvarivati Isus. Ivan je pripravljao put Isusu.
Krštenje odnosno uronjavanje u vodu bio je običaj kod Zidova (hebr. tevila). Oni su uronjavali u vodu one koji su s poganstva prelazili na židovstvo. Taj će običaj preuzeti prva Crkva i dati mu kršćansko značenje, značenje sakramenta. Po krštenju pogani postaju članovi kršćanske zajednice, baštinici kraljevstva Božjega, djeca Božja, članovi Isusove zajednice Crkve. Činom krštenja opraštaju im se svi prethodni grijesi, te u Crkvi započinju novi, milosni život u zajedništvu s Bogom.
Riječima »rastvori se nebo« slikovito je ukazano na Božju objavu. Marko aludira na riječi proroka Izaije: »O da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprija­teljima« (Iz 63,19). Riječi »rastvori se nebo« ukazuju na značenje utjelovljenja Sina Božjega u Isusu: u njemu je Bog nebo približio zemlji, a zemlju nebu, zagrlio je svijet i posvetio ga. Od trenutka kad Isus započinje svoje spasenjsko djelovanje, Božji je svijet čovjeku p­stao otvoren: po Isusu Kristu ljudima je omogućen pristup nebu, tj. Božjem svijetu. Ove riječi ukazuju i na Kristovu smrt na križu: »A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu. I zavjesa se hramska razdrije na dvoje, odozgor dodolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: ‘Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!’« (Mk 15, 37-39). Kao što Bog u Isusovoj smrti na križu i njegovu uskrsnuću od mrtvih njega objavljuje kao svoga Sina tako ga kao svoga Sina objavljuje već u krštenju. Krštenje Isusovo za kršćane je istinska teofani ja, bogoobjavljenje, koje se ponavlja i u prizoru Isusova preobraženja na visokoj gori (Mk 9, 2-13): »I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« (Mk 9, 7).
Da se doista radi o Božjoj objavi, ističe i pojavak goluba nad Isusom. Golub je biblijski simbol Duha Svetoga koji se tu objavljuje kao stvoriteljska sila Božja koja stvara sve novo, novi svijet, novo nebo i novu zemlju: u stvaranju svijeta »duh Božji lebdio je nad vodama!« (Post 1,2). U biblijskom opisu potopa golub je Božji svjedok da je potop prestao i da je stvoren novi svijet u kojem Noa kao predstavnik novog čovječanstva može spokojno živjeti. Ističući prisutnost Duha Svetoga u Isusu, evanđelist pokazuje kako se sada ostvaruje proroštvo Izaije proroka: »Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje! Na njega sam sv­ga Duha izlio« (Iz 42, 1-3).
Prizor Isusova krštenja u rijeci Jordanu za prvu je Crkvu od izvanredne važnosti; on je bogat teološkim porukama. Prigodom Isusova krštenja otvoriše se nebesa i Duh se Božji ukaza Isusu u obliku goluba i spusti se na Isusa, te tako ostvaruje proroštvo Izaije: »Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena...« (Iz 61, 1-3). I ču se glas s neba: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi je sva milina!« (Mt 3, 17).
Prizor Isusova krštenja je trenutak objave Boga kao Isusova Oca, a Isusa kao njegova ljubljenoga Sina kojega treba slušati. On je Očev glas, Očeva riječ. Cijelim svojim životom on je govorio umjesto Oca, o Ocu nama ljudima. On koji bijaše u krilu Očevu savršeno nam je Boga objavio (usp. Iv 1,18). Prizor krštenja trenutak je Božje objave, teofanije. Prateći su znaci tog bogoobjavljenja otvaranje nebesa, glas, vjetar, oluja (duh je u hebrejskom jeziku ujedno riječ za oluju, vjetar). Takvi su znaci pratili i bogoobjavljenje na Sinaju, kad se Bog objavljivao Mojsiju i izabranome narodu (Izl 19).
Ovaj tako kratki evanđeoski ulomak vrvi teološkim izričajima o Isusu iz Nazareta. Bog nam Isusa objavljuje kao svoga Sina i poziva nas da ga slušamo. U Isusu nam se Bog približio i s nama zapodjeo razgovor; u njemu, svome Sinu, zagrlio je sav svijet, sve nas kao svoje sinove i kćeri. »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16). Po svome krštenju, po kojemu bivamo očišćeni, oslobođeni svake ljage grijeha, postajemo braća i sestre Isusove i subaštinici Božjih obećanja. Odatle vrijednost i važnost našeg osobnog krštenja kao sakramenta, u kojemu nas je Bog u svome Sinu prigrlio kao svoju djecu, nanovo nas stvorio, odnosno preporodio: »A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga« (Iv 1, 12-13).
Bog objavljuje Isusa kao svoga Sina ne samo činom uskrsnuća od mrtvih (Rim 1, 3-5), već i samim činom krštenja. Isus se odmah na početku svog javnog djelovanja objavljuje kao Sin Božji.

Adalbert Rebić