CVJETNICA

CVJETNICA SE NASTAVLJA

Otkrivao sam u sebi razloge koji u samo jednom danu mogu preokrenuti oduševljenje u osudu, odobravanje u prokletstvo, simpatiju u mržnju. Otkrio sam ranjivost i nestalnost svog unutarnjeg bića. Otkrio sam nepouzdan duh, nesklonu put i volju osamostaljenu, taštu i nestalnu. Pa ako i nisam došao datle da te baš potpuno odbacim, ipak sam otkrio da Te previđam i zaobilazim. Do jučer jedini Učitelj, odednom si stranac. U meni se miješaju Ivanova privržena ljubav i Petrova zatajanja, ravnodušna procjena svjetine i bol žena što su Te slijedile. Otkrivam da Tvoja osuda i hod za križem još uvijek traju i da Te slijede baš nakon proslava, slavlja i klicanja. Tvoja se 'cvjetnica' (cvjetanje muke) u nama nastavlja.

Anton Šuljić

 

 

---

 

Mt 14, 1-15, 47

Nalazim se, Isuse, podno tvoga križa.
Klanjam ti se!
Klanjam se tvojoj ljubavi, klanjam se tvojoj boli.
Klanjam se, Isuse, tvojoj odanosti volji Očevoj, tvojem hodu pod križem do kraja.
Klanjam se, Isuse, tvojoj ustrajnosti kojom si htio djelo spasenja dovesti do kraja i umrijeti na drvetu križa.
Promatram, Isuse, tvoje izmučeno tijelo.
Oprosti mi, kad ostajem hladan gledajući raspelo, ravnodušan na izvještaj o tvojoj muci i smrti. Kao da sam to već prečesto vidio, toliko puta čuo. A ipak, danas, na ovu nedjelju tvoje muke, želim po prvi puta zagledati se u tvoj križ, želim novom pozornošću i ljubavlju čuti izvještaj o tvojoj muci.
Želim te vidjeti, Isuse!
Vidjeti tvoje izmučeno tijelo, tvoju trnjem okrunjenu glavu, tvoje probodene ruke i noge, tvoje otvoreno srce.
Želim vidjeti tvoje predano tijelo i prolivenu krv. Za mene, za nas, za sve ljude svijeta.
Želim, Isuse, podno tvoga križa osjetiti snagu tvoje ljubavi i šaptati ti riječi sućuti i zahvalnosti.
Oprosti, jer podno tvog križa nisam bez krivnje, jer sam i sam utkan u grijeh svijeta što ga ti otkupljuješ svojom smrću.
Oprosti što tako često zaboravljam na cijenu svoga otkupljenja, na ljubav koja želi biti ljubljena, što zaboravljam na pouku i poziv križa.
Oprosti, Isuse, što te ne ljubim dovoljno.

Fra Zvjezdan Linić

 

---

MUKA ISUSA KRISTA PO MARKU Mk 14, 1-15,47

Danas na nedjelju Muke Gospodnje ili Cvjetnicu spominjemo se svečanoga ulaska Krista Gospodina na magaretu u Jeruzalem, gdje je do kraja ostvario svoje vazmeno otajstvo. Zato na Cvjetnicu prije glavne mise započinjemo službu Božju svečanom procesijom u kojoj nosimo palmine i maslinove grančice, kličemo ili pjevamo riječi iz Markova evanđelja: »Hosana! Blagslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi! Hosana u visinama!« (Mk 11,10; Ps 118,26), te tako teatralno uprisutnjujemo svečani Isusov ulazak u Jeruzalem.
Evanđelisti su u Isusovu svečanom ulasku u Jeruzalem vidjeli simboličan čin kojim je Isus ispunio proroštvo proroka Zaharije: »Klikni iz svega grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo lebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu!« (Zah 9, 9). Isusovo sjedanje na magarca i prostiranje haljina Isusovih učenika na magarca, te haljina galilejskih hodočasnika po putu kojim je Isus trebao proći u Jeruzalem podsjeća na svečano uprijestoljenje Davidova sina Salomona za kralja jeruzalemskoga (1 Kr 1,38 si.). Ovim simboličkim činom Isus poručuje da je on pravi kralj Božjega izabranoga naroda; no nije on zemaljski ili politički kralj, nego je on kao utjelovljeni Sin Božji božanski kralj, kralj kraljeva i gospodar gospodara. U bvanđelju po Marku, u opisu Isusove muke, Pilat pita Isusa: »Jesi li ti kralj?«, a Isus mu odgovara: »Ti kaza!«, hebrejski odgovor kojim Isus Pilatu potvrđuje da on uistinu jest kralj, ali - po Ivanovu evanđelju - kraljestvo njegovo nije od ovoga svijeta!

U prvom čitanju, uzetome iz proroka Trećeg Izaijc (djelovao potkraj babilonskog sužanjstva, 539. - 528. pr. Kr.), govor je o Sluzi Gospodnjem, patniku, koji je poslušan Bogu do krajnjih granica: ne protivi se Bogu, ne uzmiče, leđa podmeće onima što ga udarahu, uvjeren da se zato nikad neće postidjeti. Ovo proroštvo čitamo na Cvjetnicu da u njegovu svjetlu promatramo Isusa kako ulazi u muku s potpunim predanjem Ocu, osjećajući kao čovjek svu težinu i gorčinu muke što ga u Jeruzalemu čeka.

Tu činjenicu Isusove krajnje poslušnosti Ocu ističe i drugo čitanje, zapravo hirnan izrečen u čast Kristu kao trajnoj slici Božjoj. On se ponizio postavši čovjekom i pristavši na nasilnu smrt na križu. Crkva vjeruje da je Isus utjelovljena Riječ Božja, da je, čovjekom postavši, sam sebe »oplijenio«, tj. ostavio svoju božansku veliči­nu i utjelovljenjem postao pravi čovjek u svemu sličan nama osim u grijehu, poslušan Ocu do smrti i to smrti na križu. Zato Bog njega »preuzvisi« (Fil 2, 9) - tim izrazom Pavao (u stanovitoj mjeri i Ivan, u svome Evanđelju) izriče ono što drugi evanđelisti izriču pojmom »uskrsnuća« - postavi ga sebi zdesna, postavi ga za Gospodina (grč. kyrios), uvede ga u nadzemaljski i nadvremenski svijet, u vječni stadij njegova egzistiranja iz kojega može pomagati sve ljude.

U evanđelju Marko vrlo živo opisuje Isusovu muku: smrtna agonija u Getsemaniju, preslušavanje pred Velikim vijećem, pred Pilatom, mučenje, križni put i raspe­će na Kalvariji. Vrhunac tog pripovijedanja jest ispovijest rimskog časnika pod križem koji je izvršio smrtnu osudu nad Isusom i vidio kako on kao pravednik umire: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!«. Zaista, Isus bijaše u svemu čovjek. Svoju je ljudskost iskazao i posljednjim svojim riječima na križu, na aramejskom jeziku: Eloi, eloi, lama sabahtani?«, što znači »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!« Marko od početka do kra­la ističe Isusovu ljudsku stranu, mnogo više nego drugi evanđelisti. A ipak svi oni koji su Isusa slijedili i slušali prepoznali su u njemu, ispod te njegove ljudskosti, izvanrednu osobu: Sina Božjega. Isus mora svako malo ušutkavati izliječene i ozdravljene, pa i svoje učenike, da nikome ne odaju tajnu njegova mesijanstva, njegova 1 »ogosinovstva, dok ne dođe pravi trenutak. Isusov tre­nutak, njegov čas, u punini se ostvario u njegovoj smrti na križu kojom je pomirio palo čovječanstvo s Bogom i omogućio svim ljudima da po njemu dođu do Boga, svoga Oca i stvoritelja. Poslije toga učenici svem svijetu irebaju razglasiti da je Isus doista Mesija, Kralj, Sin Božji (Mk 1,1).

Adalbert Rebić