IX nedjelja kroz godinu
SUSRET U LJUBAVI
Vrlo se često i sami pitamo o mnogim vjerskim sadržajima i zakonima. Često se čuje pitanje: Smije li se nedjeljom raditi? Vjernici osjetljivije savjesti često se pitaju jesu li zadovoljili nedjeljoj zapovijedi svete mise ako zakasne i koliko se tolerira to zakašnjenje. Koliko vremena prije pričesti ne smijemo jesti? Jesmo li u teškom ili lakšem grijehu, pogotovo u odnosu na pristupanje svetoj pričesti? Smijem li opet na pričest?
Takva i slična pitanja nisu nevažna, ali ipak nisu ni primarna niti najhitnija. Kod Isusa prvenstvo imaju život i ljubav. Za Isusa su najvažnija istinska opredjeljenja, pa tako i između čovjeka i subote. Isus jasno izaziva farizeje na izbor. Isus želi da njegovi slušatelji osjete temeljno pitanje o tome valja li činiti dobro ili zlo. Čime može čovjek ugroziti svoje spasenje, tj. smisao i cilj vlastitog života? To je za Isusa bitno.
Sve što je Isus govorio služi životu. Otkriva da su Božji zakoni ustanovljeni kako bi čovjeku bilo dobro. Tajna Dekaloga, Deset zapovijedi Božjih, je u tome da čovjek dugo živi i dobro mu bude na zemlji, tj. da bude sretan. Čovjek je stvoren na sliku Božju. Na najdublji način on ostvaruje tu svoju bogolikost u tome da proslavi Boga služeći životu. Nažalost, i mi često pomislimo da nam Bog svojim zakonima sputava slobodu. I mi katkada pomišljamo da bolje od Boga znamo stoje za naše dobro. To je ono iskonsko nepovjerenje koje se smjestilo u dubinu ljudskog bića još od istočnog grijeha, od časa kada je čovjek htio jesti od plodova drveta spoznaje dobra i zla. Čovjek je htio biti gospodar moralnog reda, određivati sebi i drugima što je dobro i što je zlo.
Jedino Bog zna i jedino Bog može čovjeku odrediti što je dobro i što je zlo. Samo tako je čovjek zaštićen od subjektivne samovolje sebe samoga ili drugih oko sebe. Samo su Božje nakane istinite i prave. One su u ljubavi izrečene i darovane čovjeku. Tako su utisnute i u naše biće. Svaki čovjek, ako mu savjest nije dokraja otupjela, osjeća po tom Božjem instinktu što je dobro i što je zlo.
Krivo je stoga kada se sitničavo pitamo moramo li na misu i trebamo li svakog dana moliti. U odnose prema Bogu, gdje bi trebala vladati ljubav i silna potreba za komunikacijom s njime, mi stavljamo svoju ljudsku računicu. Ljubav nikada ne pita mora li nešto. Ljubav ne pita za broj, koliko puta nešto mora učiniti. Mjere su ljubavi nepredvidive, neizmjerne. U tome je čovjek sličan Bogu. I čovjek može ljubiti. Isus želi da čovjek sačuva svoje dostojanstvo time što će sve činiti iz ljubavi, predanja, radosno i oduševljeno. Život je tada ispunjen smislom. Sve postaje lako. Muke sa zakonom nastaju kada srce više ne gori ljubavlju.
Židovi su zarobljeni subotnjim zakonom. Subota je nastala kao zakon ljubavi prema Onome koji nam |i darovao život i okitio svijet divnim stvarima. Tek kasnije, kada čovjek grijehom bude izgubio blizinu Božju i time zaboravio što to znači Boga ljubiti svim srcem, subota će postati samo zakon kojega treba zaštiti mnogobrojnim ljudskim propisima i tumačenjima. U takvim okolnostima može se čak i zaboraviti da je čovjek najvažniji, da je život najveći dar i u da čovjek sa životom dobiva i moć ljubavi. U takvom tragičnom zaboravu sve postaje prazno, subota postaje zakon.
Danas je nedjelja, dan Gospodnji. To je Isusov dan, dan njegova uskrsnuća, njegove pobjede nad mržnjom, nad grijehom i smrću. To je izazov Kristove ljubavi. Isus je i nas uvukao u dinamiku novoga, uskrsnulog života i želi biti trajno s nama sjedinjen. Mi to obnavljamo u nedjeljnom euharistijskom sastanku. To je susret u ljubavi. Ljubav tada neće pitati za vrijeme, u ljubavi neće biti straha. Kršćani će osjetiti da im je nedjelja dar i neće se olako lišavati milosti nedjeljnog susreta s Kristom i s braćom i sestrama.
