VIII nedjelja kroz godinu
Zna Otac vaš što vam treba
U našim ljudskim okolnostima i u našim međusobnim povezanostima možemo zamisliti, makar je to rijetko, teško i bolno, da katkad zakaže i najbolji prijatelj. Događa se nerijetko da nas zaborave rođeni brat ili sestra. Nerijetko se događa da djeca zaboravljaju i napuštaju svoje roditelje, da ih ni ne obilaze. Poznate su nam i drame u obiteljima, među supružnicima. Muž može iznevjeriti ženu, žena muža; mogu se međusobno izraniti. Nažalost, ima slučajeva da otac zanemari svoju očinsku ljubav prema vlastitom djetetu, pa čak, makar rjeđe, da majka ne bude prava majka svojem rođenom djetetu. Sve su to skrajnji slučajevi, ali se ipak događaju. Možemo ih zamisliti.
Posebno nam je teško kad se nešto od toga, neki lomovi i drame, događaju u našem osobnom životu. Tada doživljavamo dramu u dubinama vlastitog bića. Sretni smo ako nismo imali takvih iskustava. Međutim, među ljudima je sve moguće. Dobro bi bilo da nikad ne zaboravimo u korijenima vlastitoga bića pred sličnim iskušenjima života ponavljati riječi vjere i utjehe koje su nam danas darovane u prvom čitanju: »Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću!« (Iz 49,14-15). Bog nam jamči da nas neće zaboraviti. Brige ovoga svijeta, nervozna aktivnost u koju se grčevito bacamo, sve nas to može izbaciti iz stvarnosti. Zaboravljamo na svoju malenost, svoju slabost (»Tko od vas može zabrinutošću svome stasu dodati jedan lakat?«) koju dijelimo s pticama i cvijećem u polju. Na osobit način ne smijemo zaboraviti na Boga, njegovu prisutnost, njegovu svemoć, njegovu očinsku ljubav, na činjenicu da je on stvorio i uredio ovaj svijet i da on zna što nam je potrebno i prema tome i djeluje. Isusovo je pravilo i poruka da upoznamo Boga i da mu zahvaljujemo.
Isus nas ipak ne poziva na nebrigu, nego na vjeru u providnost Božju.
Često mi se čini, Isuse, da sam zaista slijep, da ne znam gledati oko sebe, da ništa ne vidim. Često mi se čini sve nekako tmurno i tamno, sve obavijeno pesimističnim predviđanjima i lošim predrasudama da gubim nadu, nemam pouzdanja za hod naprijed. Neki dan sam vidio, Isuse, u novinama naslov: »Crno da ne može biti crnje«. Upravo tako mi katkad izgleda ovaj svijet i ljudi u njemu. Nema mira, nema dobre volje za dijalogom i razumijevanjem, nema sloge u obiteljima, ima toliko rastava među bračnim drugovima, djeca su sve više prepuštena sebi ili ulici. I mogao bih nabrajati puno toga što čovjeka puni nemirom. Sto je sve to, Isuse? Kamo sve to vodi? Gdje si ti? Gdje su tvoja obećanja?
A ti mi govoriš: »Gledajte!« »Gledajte ptice nebeske!« Lijepo ih je vidjeti, promatrati. Možda ih ne znam gledati, Isuse, možda ih ni ne vidim. Prebrzo leti ovo vrijeme, previše toga ima što trebam učiniti svakoga dana pa nemam vremena gledati ptice, promatrati njihov let, njihovo spuštanje na grane stabala ili na tlo na kojem nalaze hranu. Nemam više oka za takve prizore. To mi izgleda kao gubljenje vremena u odnosu na obveze i poslove koji me čekaju. Kako ću tek moći primijetiti cvijeće, ljiljane, znakove proljeća? Ne znam, Isuse, kad sam se zadnji put zagledao u ljubičice, visibabe, šumarice, ljiljane, karanfile i drugo. Ne znam, Isuse, kad sam ih zadnji put dobro pogledao. Možda sam ih i kupio da ih nekom darujem, ali ih nisam pogledao, nisam se zagledao u taj tvoj stvor i ništa nisam vidio. A ti mi govoriš: »Gledajte!« »Vidjet ćete odraz ljepote Stvoritelja. Vidjet ćete tragove dobrote i ljubavi. Gledajte! Promatrajte! Gdje ti je oko, pažnja usmjerena, ondje će biti i tvoje srce. Počet ćeš shvaćati srcem ono što često logikom ne možemo razumjeti.« Daj, Isuse, da se zagledam u sve oko sebe da bih primijetio da imam Oca na nebesima koji i o meni vodi brigu. Daj mi, Isuse, milost da otkrijem dobrotu i ljubav nebeskog Oca kojem se mogu predati, prepustiti mu svoje brige i otkrivati ga neprestano sebi i drugima. Daj mi, Isuse, hrabrosti da uzmognem tražiti najprije tvoje kraljevstvo i da vjerujem da će mi sve drugo biti nadodano. Ne dopusti da se izgubim u traženju svega ostalog, a da zaboravim na tvoje kraljevstvo.
Fra Zvjezdan Linić
U TVOJOJ RUCI
Ja sam Tvoj i u Tvojoj su ruci svi trenuci moga života.
Teško je u to više puta povjerovati, ali...
...ipak je to tako!
Nije uvijek baš onako kako bih htio ili kako sam zamislio, no, istina je, da i tada Tvoja ruka me prati i neće dopustiti da moj život izgubi radost osmijeha i sjaj u očima.
Mogu se nad mojim danima nadviti tmurni oblaci koji ne daju sunčanim zrakama da dođu do moga lica. Vjetrovi se mogu nemilosrdno nabacivati mojim tijelom, kiše mogu pljuštati i zaklanjati pogled prema naprijed. No, znam da je moj život u Tvojoj ruci i da će sunce opet zasjati, vjetar utihnuti, a kiše prestati. Sve će to nestati.
Ostat ćeš Ti.
I u Tvojoj ruci moj život, tamo gdje je najsigurniji!
Takvu mi sigurnost ipak nitko drugi ne može pružiti!
Jedino Ti!
Ivan Šimunović
