Snaga rastanka
Svaki rastanak na duže vrijeme nosi u sebi nešto posebno: drage osobe postaju još svjesnije važnosti svoga prijateljstva i svoje povezanosti, izražavajući to riječima oproštaja što predstavljaju dragocjenu uspomenu koja obvezuje. To posebice vrijedi za rastanke na času smrti kad umirući roditelj potresnim riječima na djecu prenosi svoju posljednju želju, dijeli im savjete kako će živjeti u međusobnoj ljubavi i ostavlja im svoj blagoslov. Još ako te riječi poprati molitvom i svoju djecu povjeri Bogu, onda je to najbolja duhovna oporuka koja se ne zaboravlja lako.
I Isus je svojem oproštaju od učenika dao oblik molitve. Te riječi Isusove oproštajne molitve za učenike su najsnažnije i najpotresnije svjedočanstvo njegove ljubavi prema njima, kao i brige za njihovu budućnost. Ta molitva po mnogo čemu predstavlja sažetak čitava Ivanova evanđelja koje u središtu ima Isusa koji je došao da ljudima objavi Oca (Iv 5,43; 15,15; 17,6) i da im donese život vječni (10,10.28). A to u isto vrijeme znači Očevu proslavu u Sinu (17,1).
Svjestan da je »došao čas« njegova rastanka (Iv 17,1), Isus moli za ono što mu je najviše na srcu - za jedinstvo svojih koji ostaju u svijetu. U toj veličanstvenoj molitvi slijevaju se u jedno sve slike kojima je Isus prethodno učenicima tumačio jedinstvo između sebe i njih: tu ponovno odzvanja glas dobroga pastira što život svoje daje za svoje ovce, koje slušaju njegov glas i idu za njim (10,14s.). Tu je ponovno prisjećanje na trs koji nosi mladice i daje im životni sok (15,ls.). Sve je to ovdje dobilo oblik nenadmašive molitve u kojoj se sve stapa u jedno: Otac koji je poslao Sina, Sin koji je izvršio djelo što mu je Otac povjerio i oni koji su povjerovali u njegovo ime.
Poznato je da Ivanovo evanđelje nema razrađenu temu Crkve kao ostala evanđelja, ali u tako snažno istaknutoj potrebi jedinstva učenika rečeno je najvažnije što se o Crkvi može reći. Pogotovo kad imamo na umu da Isus izričito kaže kako »ne moli samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene« (17,20). U svojoj molitvi on otkriva kako je to jedinstvo otajstvene naravi. Uzor i izvor mu je jedinstvo Isusa i Oca (17,21), a ostvaruje se kroz molitvu.
VII Vazmena nedjelja
Uvijek ugroženo jedinstvo
Ne samo Ivanovo evanđelje, već gotovo svi novozavjetni spisi otkrivaju nam kako je to jedinstvo bilo uvijek iznova na kušnji, ugroženo protivnim silama koje su nekad dolazile izvana, a nekad iznutra. Ne smiju se nikad uzeti izolirano pojedinačna mjesta koja iz određenih razloga katkada idealiziraju to stanje. Tako, primjerice, Luka u Djelima apostolskim zanosno pripovijeda kako je u prvoj kršćanskoj zajednici bilo »sve zajedničko« (Dj 2,44), kako su bili »jedno srce i jedna duša« (4,32), da bi odmah poslije toga donio posve suprotan primjer Ananije i Safire koji pokušavaju prevariti cijelu zajednicu (5,1-5).
Jedinstvo prve Crkve bilo je ugroženo i različitom prošlošću njezinih članova, na jednoj strani obraćenih Židova, a na drugoj obraćenih pogana. Teški spor oko mjesta i uloge Moj sijeva zakona i njegova odnosa prema evanđelju apostoli su riješili u ljubavi i međusobnom razumijevanju na saboru u Jeruzalemu i tako sačuvali jedinstvo Crkve. Pavao je doživio i teško iskušenje jedinstva svoje zajednice u Korintu prouzročeno čisto ljudskim razlozima (usp. IKor 1,11-13). Apostol taj problem rješava podsjećajući na Krista kao jedini temelj jedinstva: »Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao razapet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?« (1,13)
Sile razdora nastavile su u Kristovoj Crkvi djelovati kroz povijest. Podjele predstavljaju najveću zapreku ostvarenju njezina poslanja u svijetu. Crkva je toga duboko svjesna i zato posebice od Drugoga vatikanskog sabora poduzima sve u duhu Isusove velikosvećeničke molitve da poraste jedinstvo među podijeljenim kršćanima. No, putovi dijaloga često su teški i zamršeni jer su previše opterećeni hipotekom prošlosti.
Unatoč slabim rezultatima na planu međusobnog zbližavanja kršćanskih crkava, Isusov učenik nikad se ne smije pomiriti sa stanjem podijeljenosti. U tom pogledu dobro je rekao jedan protestantski promatrač na Drugome vatikanskom saboru: »Moramo nositi bol podijeljenosti. Ali važno je da se barem ne naviknemo na stanje te podijeljenosti. .. Dug je i težak put do ponovnog jedinstva kršćana. Mnogo toga se treba udružiti: neprestana molitva i žrtva... U konačnici ponovno ujedinjenje kršćana djelo je koje prije svega treba prepustiti Bogu, to je djelo milosti.« Zar to nije već Isus pokazao svojom molitvom za jedinstvo zajednice svojih učenika! On jedinstvo ne zapovijeda, već moli za nj.
Ivan Dugandžić
