IV Vazmena nedjelja

NEDJELJA DOBROG PASTIRA

PITANJE SIGURNOSTI

Isus dobri pastir

U nedjelje poslije Uskrsa Crkva u svojoj liturgiji nastavlja razmišljati o odnosu uskrsloga Gospodina prema vjernicima i obratno. Već u prvim izvješćima o njegovu ukazanju jako je naglašena sigurnost učenika u susretu s njime. Oni su okupljeni u prostoriji u kojoj su vrata zatvorili u strahu od Židova. Zatvorena vrata bez njega nisu sigurnost, jer u njima je još strah. Ali kad se on pojavi, nestaje straha i oni napuštaju zatvorenu prostoriju kako bi neustrašivo svjedočili za njega. Dakle, njihova sigurnost nisu zatvorena vrata već nazočnost Uskrsloga u njihovoj sredini. U Ivanovu evanđelju isprepliću se dvije slike, ona dobroga pastira i vrata k ovcama, koje upravo u toj svojoj isprepletenosti puno govore o odnosu Isusa i njegovih učenika.
Isus je u isto vrijeme i vrata kroz koja prolaze ovce i dobri pastir koji na ta ista vrata ulazi otvoreno, a ne preskače drugdje krišom kao što čine kradljivac i razbojnik. On ne dolazi da krade, već da svoje ovce izvodi na pašu. »A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas« (Iv 10,4). Slika ovaca i pastira poslužila je već u Starome zavjetu za oznaku odnosa Jahve prema svome narodu. Na usta proroka Ezekijela Jahve izriče oštru osudu protiv Izraelovih pastira koji bi u njegovo ime trebali pasti njegovo stado, to jest voditi njegov narod, a oni poput najamnika »sami sebe pasu« (Ez 34,8), tlačeći i iskorištavajući stado. Zato on po proroku najavljuje kako će im uzeti stado iz ruku i sam se pobrinuti za nj: »Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koje se raspršiše u dan oblaka i mraka« (34,1 lsl).
Isus je svoje poslanje vidio u tome da skupi raspršenu djecu Božju u jedan Božji narod. Iako je naviještao Radosnu vijest svakomu pojedincu i tražio njegovo obraćenje, od samoga početka je jasno da spasenje nije stvar pojedinca. Od samog početka Isus je od onih koji su prihvatili poruku Radosne vijesti stvarao narod Božji koji je išao za njim. Iako su prve kršćanske zajednice imale svoje predvodnike, u njima je živjela svijest da je njihov jedini pravi vođa Krist. Tamo gdje je ta svijest počela blijedjeti i gdje su se neki sami nastojali nametnuti kao vođe evanđelist pod­sjeća na tu stvarnost: »I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa - Krist« (Mt 23,10).

Uloga vrata
Potaknuti Isusovim govorom o sebi kao vratima k ovcama, pokušajmo se prisjetiti, jesmo li ikad ozbiljnije razmišljali o tome kakvi su sve naši doživljaji i osjećaji vezani uz pojam vrata. Ona mogu biti slika i simbol prijateljstva i neprijateljstva. Ima li ljepše riječi nego kad čujemo: moja su ti vrata uvijek otvorena!? A ima li opet išta teže kao kad, nakon burne svađe i izljeva mržnje čovjek čovjeku odbrusi: Neka znadeš da su ti moja vrata zauvijek zatvorena!? U prvom slučaju vrata prijateljski pozivaju i dočekuju, a u drugom slučaju odbijaju i prijete. Njih zaobilazimo u širokom luku.
Dakle, vrata mogu za čovjeka biti znak nade i sigurnog utočišta, ali i otvorena prijetnja. Sigurno se možemo sjetiti prilika kad smo trčali i jedva čekali da se otvore vrata drage nam osobe u koje možemo računati 3- ljubavlju i razumijevanjem. S druge strane, možda se možemo sjetiti i takve prilike da smo se pred nečijim vratima zaustavili i s tjeskobom u srcu pokušali skupiti zadnju snagu da pokucamo i uđemo tamo, gdje nismo dobrodošli. U prvome slučaju nosile su nas radost i nada, a u drugome nas je pritiskala neizvjesnost i mučio strah. Dakle, vrata nam mogu biti širom otvorena ili tvrdo zatvorena, ovisno o tome tko nas iza njih čeka.
O zatvorenim vratima potresno pripovijeda njemački pisac W. Borchert u svojoj drami pod naslovom »Pred zatvorenim vratima«. Drama govori o čovjeku koji se vraća iz II. svjetskog rata i svugdje nailazi na zatvorena vrata. Nitko ga ne pozna i nitko mu ne želi pomoći. Čak i njegova očinska kuća sad je u posjedu drugoga, pa ni tu nema za nj skloništa. Slomljen tim iskustvom pokušava dokrajčiti svoj život skačući s mosta u rijeku, ali kao da ga ni rijeka neće, izbacuje ga na obalu. Nakon svega, on žestoko prigovara Bogu, pitajući zašto je to dopustio. U liku starca koji se pojavljuje na pozornici Bog mu odgovara da je i on nemoćan u svijetu koji mu je okrenuo leđa, daje i on u takvom svijetu »pred vratima«.

Ulazit će i izlaziti...
Isus uvjerava svoje učenike da je u njegovu kraljevstvu drukčije, jer on sam predstavlja vrata na koja će ljudi ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti i opet se osjećati sigurnima. On ljude uči kako je Bog dobri otac koji i kad vidi da njegovo dijete srlja u propast neće povrijediti njegovu slobodu, ali ga neće nikad ni odbiti kad se to dijete, nakon gorkoga iskustva, odluči vratiti u očev dom. Njegova vrata su uvijek otvorena, a ruke raširene da prime povratnika, kao u onoj prispodobi 0 izgubljenomu sinu (Lk 15,11-32). Isus je, osim vrata koja nude sigurnost i slobodu istodobno, i dobri pastir koji svojim ovcama omogućuje »da život imaju, u izobilju da ga imaju« (10,10).
Čovječanstvo pamti nebrojene koji su se nastojali nametnuti kao predvodnici, a pokazali su se zavodnicima. Tvrdili su da znaju pravi put, a završili su na stranputici života. Zato su postali predmet prijezira, a vrijeme ih je poslalo u zaborav. Samo je jedan vječni i dobri pastir, za kojim se isplati poći - Isus Krist. Njega ljudi mogu privremeno zaboraviti, ali nakon gorkih iskustava bez njega, opet će se vratiti k njemu. Njega se može nakratko napustiti, ali nikad zauvijek ostaviti, jer on je jedini koji čeka i prima otvorenih vrata.
Upitan, tko je za njega Isus Krist, W. VVarnach je znakovito odgovorio: »Netko tko odgovara kad Bog šuti, kad svijet šuti, kad i najdraži čovjek zašuti. Netko tko ljubi kad iskusimo zadnju granicu naše ljudske ljubavi. Netko tko viče kad svi zašute pred nepravdom. Netko tko nas čeka na kraju svih naših putova da nas pomiri s Ocem.«

Ivan Dugandžić

Krist - dobri pastir
(Iz Homilija na evanđelja svetoga Grgura Velikoga, pape)

»Ja sam pastir dobri i poznajem svoje ovce (to jest, ljubim ih ) ovce moje poznaju mene« (Iv 10,14). Kao da otvoreno kaže:  koji ljube, pokoravaju se. Tko ne ljubi istinu, još je premalo poznaje.
Draga braćo, budući da ste uočili našu opasnost, razmišljajte Gospodinovim riječima i o vašoj opasnosti. Razmislite jeste li njegove ovce, poznajete li ga, vidite li svjetlo istine. Poznajete li ga, velim, ne samo po vjeri nego i po ljubavi. Poznajete li ga ne samo pa vjerovanju nego i na djelu. Prema svjedoćanstvu evanđelista Ivana, on je rekao: »Rekne li tko: 'Ljubim Boga', a mrzi brata svog, lažac je« (1 Iv 4,20).
Zato i ovdje Gospodin odmah nadodaje: »Kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce« (Iv 10,15). Kao da otvoreno kaže: To je jasno, jer i ja poznajem Oca i Otac poznaje mene, zato i dajem život svoj za ovce svoje, to jest ljubavlju ,kojom umirem za ovce, pokazujem koliko ljubim Oca.
A o ovcama opet kaže: »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni« (Iv 10,27). O istim ovcama rekao je i malo prije: »Kroza me tko uđe spasit će se: I ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti« (Iv 10,9). Ulazi se naime k vjeri, a izlazi se iz vjere u blaženo gledanje, od vjerovanja u promatranje,a paša će se naći u vječnoj okrjepi. Dakle, njegove ovce nalaze pašu jer tko god njega slijedi u jednostavnosti srca, hrani se na vječno zelenu pašnjaku. Koja je pak paša  ovih ovaca ako ne unutarnja radost uvijek zelena raja? Pasa je izabranika prisutno Božje lice. Dokle je duša promatra bez ikakve zapreke neprestano je sita hrane života.
Draga braćo, tražimo dakle tu pašu i u njoj se radujmo u slavlju s tolikim građanima. Na to nas poziva sama svećanost onih koji se vesele. Oduševimo se, braćo! Neka opet oživi naša vjera u ono u što povjerovasmo. Neka se raspali naša želja za nebeskim stvarima. Na taj način  ljubiti znači već putovati prema nebu.
Neka nas nikakva neprijateljska sila ne odvrati od naše izvanredne unutarnje radosti jer, ako netko i želi poći u neko određeno mjesto, njegovu želju ne će promijeniti ne znam kako težak put. Neka nas ne zavede nikakva privlačna i časovita sreća jer je lud putnik koji promatra uz put krasnu livadu, a zaboravlja putovati kamo je naumio.