Oče, sagriješili!
Sagriješih, jer sam mislio da je moj život sputan dok se nalazim u tvojoj kući, pod tvojim okriljem. Sagriješih, jer sam mislio da je pravi život negdje daleko od tebe, u nekom drugom gradu, u nekoj dalekoj zemlji, Sagriješih, jer sam mislio da me tvoj zakon sputava i da je pravi život u razuzdanosti i puštanju maha svim strastima. Sagriješih, Oče, jer sam tražio dio dobara koji me ide, a ti si uvijek bio spreman dati mi sve!
Oče, sagriješih!
Sagriješih, jer sam ti prigovorio da mi ništa nisi pružio, da mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim! Oče, sagriješih jer sam se ljutio kad si oprostio mojem bratu, kad si mu sve oprostio; jer si spreman uvijek svima oprostiti, a meni se čini da to nije pametno niti uputno. Oče, sagriješih, jer sam pomislio da svojim praštanjem drugima činiš nepravdu meni i zakidaš moja prava! Oče, sagriješih, jer nisam shvatio da je taj tvoj sin u isto vrijeme i moj brat. Oče, sagriješih, jer duboko u sebi ipak mislim daje moj rasipni brat proživio svoj vijek, a ja sam ostao prikraćen za ta iskustva. Sagriješih, jer sam mu zavidio na onome što nije život, što je bijeda, što vodi u smrt.
Oče, sagriješih, jer nisam htio poći za stol zajedno sa svojim bratom i dijeliti s tobom radost povratka!
Oče, oprosti!
Oprosti meni, svom rasipnom sinu! Oprosti meni, svom zavidnom sinu! Oprosti mi zbog mojih bijednih lutanja i raspuštenosti! Oprosti mi kad u tvojoj brizi za moje dobro vidim samo okove i sputanost! Oprosti mi!
Nisam dostojan zvati se sinom tvojim, ali primi me! Oprosti, jer mi se to može i sutra dogoditi! Ne uskrati mi svoga milosrđa i sigurnosti da uvijek imam koji me čeka i dom u koji se mogu vratiti! Oče, hvala ti što si dobar! Hvala ti što si milosrdan! Hvala ti što si Otac!
Fra Zvjezdan Linić
4. korizmena C
Lk 15,1-3.11-32
Daleko od očeve kuće
Povratak k Ocu
Isusova priča o dvojici braće i njihovu ocu spada među najljepše stranice evanđelja, a neki kažu i svjetske literature uopće. Bez obzira hoćemo li je prozvati po nezahvalnom, »izgubljenom« sinu ili dobrom i milosrdnom ocu ili ćemo možda u prvi plan istaknuti nepopustljivost starijega sina, ona u svakom slučaju ostaje jasnim zrcalom ljudskoga i Božjega ponašanja i trajnim pozivom svakom vjerniku da se prepozna u nekom od njezinih likova i da sukladno tomu djeluje.
Brojni filmovi imaju za temu borbu između dobra i zla ili, bolje rečeno, između dobrih i zlih ljudi. Ishod te borbe najčešće je prilično lako predvidjeti. Suprotnosti su katkada od samoga početka filma tako drastično istaknute da se odmah od početka svrstavamo na stranu dobrih koji su žrtve zlih ljudi i na kraju, zahvaljujući možda nekom hrabrom šerifu ili policajcu, trijumfiramo zajedno s dobrima kojima su vraćeni čast i dostojanstvo.
To se ne može reći za Isusovu priču. U njegovu pripovijedanju stvari ne stoje tako jednostavno. Tu nije nimalo jednostavno odlučno stati na stranu jednoga od dvojice braće. Ako se na početku stavimo na stranu starijega brata koji nam se čini simpatičnijim zato što ostaje u očevoj kući, na kraju nam, kad upoznamo njegovu bešćutnost i nepopustljivost prema bratu povratniku, ipak neće biti ugodno u njegovu društvu. A ako imamo razvijeniji osjećaj prema ozbiljnosti grijeha pa odmah od početka sebe vidimo u društvu mlađega brata, na kraju će nam još više zasjati veličina očeve čežnje za odlutalim sinom i veličina njegova opraštanja, što možda nismo tako gledali iz perspektive starijega brata.
Ova priča uzima se kao primjer Isusova naviještanja Božjeg milosrđa i poziva čovjeku na obraćenje, iako zapravo pojma »obraćenje« (metanoia) u njoj uopće nema. Štoviše, nije posve jasno ni u čemu je grijeh mlađeg sina. Taj grijeh ne može biti u samom odlasku iz očinske kuće u svijet, jer i u to vrijeme bilo je normalno da se djeca u određenoj životnoj dobi osamostaljuju i napuštaju očinski dom. To što je on, kako ističe njegov stariji brat, protratio svoja dobra živeći razvratno (Lk 15,30), samo je jedan dio ozbiljnosti njegova stanja. Njegov stvarni grijeh je u tome što je prezreo oca i njegovu ljubav i što pod krinkom lažne slobode živi »daleko od očeve kuće«. Bit grijeha je baš u tome da on čovjeka udaljava od Boga. Jer grijeh nije ništa drugo već čovjekov pokušaj živjeti bez Boga ili daleko od Boga.
Ustati i poći k ocu
Gorko iskustvo života u lažnoj slobodi koje je mlađeg sina dovelo u društvo nečistih životinja pretočeno je u njegovu čvrstu odluku: »Ustat ću i poći svomu ocu« (15,18). Što to zapravo znači, odakle će sin ustati? On nije završio u podzemlju kao mrtvac, već u dalekoj zemlji iz koje se samo treba vratiti. Zašto onda mora »ustati«? Upravo u tom naoko zagonetnom izrazu krije se još jedna dublja dimenzija grijeha. Evanđelist naime koristi taj isti grčki glagol »ustati« (anistamai) da izrazi Isusovo uskrsnuće od mrtvih (usp. Lk 18,33; 24,46). Prema tome, svaki grijeh za čovjeka znači umiranje punini života, životu s Bogom, pa onda i svaki čin obraćenja, povratak u Očevu kuću znači već sada mali čin uskrsnuća na novi život.
Iako je ovdje riječ o ocu i njegovim sinovima, ovo nije pouka kako se roditelji trebaju odnositi prema djeci i djeca prema roditeljima, već je to slika odnosa čovjeka prema Bogu i Boga prema čovjeku. Nije rijedak slučaj da danas dijete prkosno napusti roditeljsku kuću, ali tom činu obično prethodi žilav pokušaj roditelja da dijete zadrže u svojoj kući. Otac iz Isusove priče posve je drukčiji. On bez riječi ispunja želju mlađeg sina, daje mu dio koji mu pripada i nemoćno promatra kako on odlazi. To je slika Boga koji uvijek poštuje čovjeku jednom darovanu slobodu.
Očita je razlika i u načinu kako taj otac prima sina povratnika od onoga kako to čine ljudi. Vjerojatno nema nijednoga roditelja koji se ne raduje povratku zalutalog djeteta, ali isto tako vjerojatno nema nijednoga koji takvo dijete neće dočekati sa stanovitim prigovorom ili ukorom. Umjesto toga, ovaj otac prima sina ganut, grli ga i ljubi i zapovijeda da se povratak proslavi (usp. 15,20). On je zacijelo morao biti jako razočaran odbijanjem starijega sina da sudjeluje u tom slavlju, ali otac ni njega ne želi prisiliti, već poštuje i njegovu slobodnu odluku. U Isusovoj priči kršćani mogu otkriti dvostruku poruku: prva, daje svakom grješniku u svako vrijeme moguć povratak Bogu, a druga, da je puno kršćana sličnih starijem bratu jer nisu shvatili ni svoju grješnost, ni veličinu Božje dobrote.
Ivan Dugandžić
