IV korizmena nedjelja

On izvodi iz tame u svjetlost

Isus — izvor svjetla
(Iv 9, 1. 6-9. 13-17. 34-38)

Molim za milost: da Isus otvori moje oči i da iz mraka prijeđem u svjetlo!

Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.«
Evo novog susreta Isusa s čovjekom koji je na rubu društva. Kako su samo učenici bili netaktični i nespretni. Pred samim čovjekom pitaju o njegovoj krivnji i o grijehu njegovih roditelja. Kako se slijepac mogao osjećati u tom trenutku. Isus ponovno iznenađuje svojom reakcijom. Nitko takvu pohvalu nije izrekao slijepcu. Isus mu je vratio dostojanstvo kao čovjeka. Isus je doista svjetio. Unosi svjetlo među ljude i u njihovu komunikaciju. Tu je poučio svoje učenike i sve nas: ne tražite krivnju i grijeh u drugome. Radije pomognite gdje god možete da bude manje nevolje, manje grijeha i svega onoga što čovjeka muči i oduzima mu njegovo dostojanstvo. Unosite svjetlo tamo gdje su mrak i tama.
To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« — što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući.
I započinje posebna komunikacija sa slijepcem. Nitko nikada nije na takav način komunicirao niti postupao s njim. Ono što Isus čini samo bi još majka bila spremna učiniti za svoje dijete. Isus je »učinio« svoj dio i šalje čovjeka da sam nastavi ono što je Isus započeo. Slijepac ima povjerenja u Isusa i čini sve što mu je rekao. Nije ga mogao vidjeti, ali je osjetio njegov blagi dodir koji ga je prožimao i unosio u njega sigurnost i nutarnje svjetlo. Slijepac je najprije progledao iznutra, svojim srcem i svojim duhom, jer je vjerovao Isusu. Zato je mogao progledati i svojim slijepim tjelesnim očima. Gospodine, ti si pristupio čovjeku i pomogao mu a da te on nije molio. Priđi i k meni. Priđi svima onima koji su mi dragi. Slijepi smo. Otvori i naše oči i pomozi nam da te bolje vidi­mo i da se međusobno bolje gledamo.
Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!«
I počinju ispitivanja. Počinje proces. Svi ga pitaju je li to on. Ne vjeruju da je on. Donedavni slijepac radosno svjedoči. Ali to nije sve.
Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana... bijaše subota... Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.« Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade medu njima podvojenost.
Situacija se komplicira. Umjesto da svi budu sretni i zadovoljni što je čovjek progledao, farizeji počinju na sve sumnjičavo gledati i čovjeka stavljaju u neugodnu situaciju. On im iskreno pripovijeda što mu je Isus učinio. Nakon svega on je progledao. Sada je sretan. Ne vidi u čemu bi bio problem. Farizejima to
nije dovoljno. Subota je prekršena. Ona je važnija od čovjeka. Njihov je zaključak: koji ne drži subotu, on je grešnik. Tako su Isusa prosudili i osudili. Farizeji ostaju čvrsto zatvoreni u svoj krug i u svoju skučenu vjeru. Slijepac, naprotiv, napreduje na putu vjere. Pitanja koja su mu postavljali, iako su bila neugodna, samo su mu pomagala u tom rastu.
Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj.
Ovo je vrhunac komunikacije između Isusa i izliječenog čovjeka. Slijepac je polagano prolazio put vjere. Doživio je neugodnosti. Ljudi su mu prigovarali, zatim njegovi najbliži, pa najodgovorniji u narodu. Na kraju je bio izbačen i prezren, ali je vjerovao i dalje. Sve završava iskrenom vjerom koju čovjek svjedoči.
Gospodine, vrijeme korizme prolazi i htio bih da i moja vjera postane snažnija i otvorenija. Bojim se svjedočiti svoju vjeru pred drugima. Ne bih bio spreman poput ovoga slijepca do kraja ostati uz tebe. Toliko je još mraka u meni. Tako sam u svojim stajalištima bliži farizejima nego ovom čovjeku. Oni nisu vjerovali i tako su sami sebe osudili. Gospodine, želim vjerovati. Molim te, Gospodine, izliječi i moje oči. Pomozi mi da iz mraka prijeđem u svjetlo. Želim kleknuti pred tobom očitovati i obnoviti svoju vjeru. Molim te i za sve one koji lutaju u mraku. Pomozi im da prijeđu u svjetlo. Pomozi nam svima da ovo vrijeme korizme provedemo u iskrenijem radu na sebi. Da svjetlo uskrsa u nama zasja punim sjajem.

Mirko Nikolić

Iv 9 1-41

U današnjem se evanđelju Isus predstavlja kao svjetlo koje je došlo na svijet. Slijepac kojega Isus ozdravlja služi kao uzorak na kojem evanđelist Ivan razvija svoju tipičnu temu, krsnu temu: izlazak iz tame u svjetlost.

Čitajući tekst evanđelja, pratimo dvostruki proces. S jedne strane proces u kojemu vjerski poglavari ispituju ozdravljenoga i koji završava njegovim odbacivanjem i isključenjem iz zajednice. Čak se ni njegovi roditelji ne usuđuju stati iza njega kao svjedoci, jer svatko tko se stavlja na stranu toga »čudnog« Galilejca, mora računati s isključenjem iz sinagoge.

Istodobno se u srcu slijepca događa jedan sasvim drugačiji proces. Njegove se oči otvaraju i on prepoznaje onoga koji ga je izliječio. U prvi čas on je za njega samo »čovjek koji se zove Isus«. Tek ga farizejsko osporavanje Isusa tjera na razmišljanje: Pa zar je Isus grešnik? Zar zbog toga što je učinio nešto veliko i plemenito u subotu? Nemoguće. Onaj koji je u stanju takvo što učiniti mora biti Bogu jako blizak, on mora da je prorok – jer Bog sluša samo onoga koji ga se boji, koji čini njegovu volju!

Ozdravljeni po drugi put susreće Isusa, i to stvarno, i tek tada mu se ponovno otvaraju oči – oči srca. On u njemu prepoznaje onoga koji je Sin čovječji. »To je onaj koji govori s tobom« – kaže mu Isus. Ono što mu je u srcu odjeknulo izriču njegove usne: »Vjerujem, Gospodine!« Sve drugo što bi još htio reći to izriču njegova koljena, to pokazuje njegovo tijelo: baca se ničice pred Isusa i priznaje ga Mesijom, Sinom Božjim. U dvostrukom smislu taj čovjek izlazi iz tame na svjetlo: gleda svojim tjelesnim očima i očima srca prepoznaje u Isusu iz Nazareta onoga koji je »svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka«.

Iz tame u svjetlo – to je tipično za krsno događanje. Kod pružanja svijeće na krštenju krstitelj izgovara riječi: »Dijete vam je Krist prosvijetlio da živi kao dijete svjetla. Vama se, roditelji i kumovi, povjerava da podržavate ovo svjetlo.« No, prije samog čina krštenja, roditelji i kumovi bivaju pitani da se u ime krštenika odreknu tame, zla i Zloga i da ispovjede vjeru u trojedinog Boga, u Isusa koji je svjetlost svijeta. To čine i svi odrasli u vazmenoj noći. To da od Krista dolazi snaga koja liječi našu sljepoću, izražava se znakom: uskrsna svijeća, simbol Krista uskrsnuloga, unosi se u mrak, u tamu crkve i od nje svi primamo svjetlo. U tom času Krist nam govori: Ja sam svjetlost svijeta, ja sam i tvoje svjetlo! Odgovor s naše strane neka bude: Vjerujem, Gospodine Isuse, zahvaljujem ti i klanjam ti se!

Josip Koprek

Gospodine, došao si kao svjetlo svijeta. Svijet je u tami. Čovjek je u mraku. Želiš sve ljude i čitav svijet izvući iz tog mraka. Došao si da više nikada nitko ne bude u tami, već da svaki koji vjeruje može hodati u svjetlu i po danu. Nailaziš na čovjeka koji još nikada u svojem životu nije vidio danjeg svjetla, koji još nije osjetio ljepotu prirode i sunca. Rodio se slijep.
Isuse, kako to mora biti teško, gotovo strašno! Stoga me ne čudi pitanje tvojih učenika koji u tome vide Božju kaznu. Sigurno je netko nešto teško sagriješio. Sigurno ga je netko
prokleo. Možda je po srijedi neko zlo, neka crna magija, ljudska i đavolska zloba. Jer, čemu onda to njegovo trpljenje, njegova hendikepiranost?
»Nije sagriješio ni on, ni njegovi roditelji!« Tako ti, Isuse, odgovaraš. »Ovo je divna prigoda da se Bog proslavi. Ovo je trenutak da se očituje Božja dobrota i čovjekoljublje. Trpljenje nije kazna. Trpljenje je dio života i ono može postati blagoslovnim križem, slavom Božjom. Sljepoća tijela, nemoć tjelesnih očiju nije tragedija. Teža je tragedija sljepoća duše, mrak svijeta u kojem živimo, mržnja koja prijeti da ljudski rod izgubi povjerenje i ljubav. To je istinsko zlo. Sljepoća tijela nije zlo koje bi trebalo ugroziti duševni, pravi i istinski život.«
Isuse, oslobodi me, oslobodi nas od sljepoće duše, od mraka srca. Oslobodi nas, Isuse, od nevjere i sumnje, od lutanja po bespuću, od utjecaja zlih sila ovoga svijeta, osobito od mržnje i duha osvetoljubivosti. Od svega me toga, od svega nas toga ti, Isuse, oslobodi i spasi!
Darovao si ovom čovjeku svjetlo njegovim tjelesnim očima. On je progledao. To je divno čudo tvoje ljubavi. Hvala ti, Isuse, za taj divan znak tvoje ljubavi i tvojega djela spasenja. I za Zidove je to bilo nešto neviđeno, neizrecivo. Ipak, osjećam da si tom čovjeku darovao puno više, kada te je priznao i pri­hvatio kao Sina Čovječjega, kao Spasitelja svijeta i kada je pao ničice pred tobom i poklonio ti se. To je divan trenutak prosvjetljenja, darovanoga vida vjere.
Hvala ti, Isuse, što si i nas prosvijetlio već u onom blagoslovljenom času kada smo primili sakrament prosvjetljenja, sakrament krsta. To je čas kada je pobijedila tvoja milost i dobrota. Hvala ti što si nas obdario tim neugasivim svjetlom. Danas te molimo, Gospodine Isuse, ražari taj plamen u nama da bismo u tebi i po tebi i mi postali sve jasnije svjetlo svijeta i da bi te mnogi ljudi upoznali i prihvatili kao svoga Spasitelja.

Zvjezdan Linić