PREOBRAŽENI SNAGOM RIJEČI
Kad tvoji slušatelji, Gospodine, vidješe da si prorok i da nosiš snagu ispunjenja riječi koju navještaš, gnjev ih obuze i izbaciše te iz svoga grada. A ti - prođe između njih i ode. Ostavljaš ih njihovu gnjevu i njihovu neprihvaćanju riječi. Odlaziš k drugima, onima 'dalekima' onim neznatnima što željni su riječi. Daj nam, Gospodine, snagu vjere da umijemo čuti tvoju riječ i u njoj prepoznati tvoj dolazak. Ne dopusti da naša oholost i naše robovanje svijetu bude zapreka prihvaćanju riječi. I riječ, u nama nastanjena, nek ne posustane pred protivljenjem ljudi i pred zamamnošću svijeta. Nek riječ tvoja nađe siguran dom u životu našem. Amen.
4. nedjelja C
TEŠKO JE BITI PROROK
Sin Josipov
Tko je Isus? Njegova djela zanose, "milina riječi" koje su tekle iz njegovih usta zadivljuje. A ipak, Nazarećani ga odvedoše na rub brijega da ga strmoglave!
Prvo čitanje nam donosi poziv proroka Jeremije. Gospodin poziva u svoju službu svakoga osobno, drugačije, neponovljivo. Gospodin govori Jeremiji o predodređenosti poziva na tri razine: pretpostojanje u božanskoj misli (prije nego stoje oblikovan), posvećenje u majčinoj utrobi (posvećen prije nego iz krila majčina izađe), službeno postavljanje ("ja te postavih"). Slikom vremenskog slijeda Bog izriče potpuno zajedništvo između Boga i svoga proroka.
Poslanje mu je teško: kao vojnik bit će suočen s moćnim neprijateljem, bit će kao opsjednut grad. Mora bedra svoja opasati, bez straha nastupiti. Gospodin ga postavlja "kao utvrđeni grad, kao stup željezni, ko zidinu brončanu". Neprijatelj ga neće nadvladati, jer "ja sam s tobom da te izbavim". U Bogu, koji ga nikad ne ostavlja, snaga je proroka.
Sve se mijenja i prolazi, samo je ljubav vječna, zanosno pjeva Pavao u svojoj nenadmašivoj pjesmi vječnoj ljubavi (2. čit.). U tri kitice iznosi "put najuzvišeniji" - ljubav. Svi darovi ovisni su o ljubavi (12, 31-13, 3). Darovi koji očaravaju Korinćane:
dar jezika, proroštva, spoznaja, vjera koja čudesa stvara, spremnost na mučeničku smrt - bez ljubavi "bio bi mjed što ječi ili cimbal što zveči" - "ništa sam!" Ljubav - agape bez člana, poosobljena, podiže do apsolutnog ono što je omeđeno, ograničeno. U drugoj kitici (13, 4-7): ljubav kao osoba iznosi svoja vječna svojstva: velikodušna je, dobrostiva; ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, sve podnosi. U trećoj kitici (13, 8-13) uspoređuje ljubav s drugim darovima i krepostima. Među tri bogoslovne kreposti koje "ostaju": vjera će se osloboditi sadašnje nejasnoće, ufanje ovozemaljskih kušnja, ljubav je "najveća među njima". U ljubavi moramo biti vjerni i predani posve.
Evanđelje se nadovezuje na ono od prošle nedjelje: kako je završio Isusov govor u sinagogi u Nazaretu? Isus označuje svoje poslanje proroštvom iz Knjige proroka Izaije. Prvenstvo imaju siromasi i svoju naklonost očituje prema nesretnima. Isus ističe da se "danas" ispunilo to proroštvo, mesijanska očekivanja. Ispušta "dan odmazde", što Zidovi očekuju od Mesije.
Nazarećani ne prihvaćaju takvog Mesiju, ta Isus je "sin Josipov"! Isus ne želi osuditi poganske narode, kako to od Mesije očekuju Židovi. Izabire Kafarnaum, mješavinu naroda, da ispuni svoje poslanje. Poziva se na dva velika proroka, Iliju i Elizeja, koji čine čudesa poganima: Ilija umnoži hranu ženi udovici u Sarfati sidonskoj, a Elizej očisti od gube Naamana Sirca. Kad je spomenuo pogane, svi se napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega da ga strmoglave. No Isus prođe između njih i ode.
Imamo snažno izraženu suprotnost Zidova (Nazaret ovdje predstavlja Židove) i pogana, najavu Isusove muke ("bace izvan grada"), kad dođe njegov čas. Ta nevjera Izraela i obraćenje pogana nastavlja se u Crkvi. Ona se odražava na raznim područjima vjere i nevjere u današnjem svijetu. Ostaje istina: Boga možemo susresti samo u Kristu, Bogu-čovjeku, koji se poistovjećuje sa svakim čovjekom, posebno s bolesnima i patnicima. To ostaje uvijek sveti prostor susreta s Bogom u vjeri i ljubavi.
Prorok
Luka nam predstavlja Isusa kao Proroka koji je konačna Božja Riječ koju nam Bog objavljuje.
Prorok je posljednja riječ naše savjesti, koju ne želimo nikada izgovoriti, glas samoga Boga, koji viče, raskrinkava, objavljuje, kudi i ohrabruje. I taj glas ne želimo čuti: zato odbijamo Krista, vučemo ga "izvan grada" da nas ne zbunjuje, ne smeta, da ga kamenujemo, ubijemo. Odbijamo one koji nam govore u njegovo ime, koji govore nadahnuti njegovim duhom, i sputavamo ih, preziremo, proganjamo. Proroka ne primamo zato što nas uznemiruje, remeti naš mir, izvjesnu lažnu sigurnost. A ipak, tko prihvati njegovu riječ, ona mu donosi radost i spasenje, jer je to susret sa živim Bogom, sa svojom savješću.
Celestin Tomić
