Pogled vjere
Nije nam bilo lako vratiti se opet na stari posao. Tri smo godine bili s Njim, i kao da su prošle uzalud! Mislili smo da će On postati glavni, veliki osloboditelj naroda, a mi njegovi pomoćnici u upravljanju. No, umjesto kraljevskog trona dobio je križ, umjesto velikaške krune - trnovu! Kakva samo perspektiva za nas!
Zato smo se i vratili moru, brodu i mrežama. Okolo nas, neki su mahali glavom žaleći nas kao propale učenike neuspjelog Učitelja! Neki su nam se smijali, jer smo olako povjerovali nekakvom fanatiku!
Da, sve nas je to pomalo tuklo... Isus nije bio uvijek s nama, a u nama je sve više rasla sumnja i pomalo gubitak vjere...
Ali,
On nas nije ostavio! Došao je opet među nas! Mrak naših očiju otklonio je veličanstvenim ribolovom! To može samo On! Gospodin!
A mi smo mislili
da smo prepušteni sami sebi.
Opet smo pobijeđeni snagom Uskrsa!
Bila nam je potrebna ta »praznina«
dok Učitelj nije svakodnevno boravio s nama!
Bila nam je potrebna da uvidimo svoju nevjeru ipovjerujemomu,
da osjetimo svoja lutanja i beznađe, i da budemo obučeni u nadu nepropadljivosti, da ispitamo sebe i ljubimo do kraja...
Sve nam je to dobro došlo, i vjera, i nada, i ljubav u danima nakon Pedesetnice. Kada su na naše riječi mnogi povjerovali, kada smo Njegovim Imenom izgonili demone i liječili bolesne, kada smo bili i u zatvorima, i po tamnicama, bičevani...
Uvijek smo mislili da će Isus biti kralj u državi, a mi njegovi ministri, djelitelji vlasti i pravde!
A On nas je spremao za nešto drugo i to mnogo vrednije od položaja u vlasti i politici! Za navjestitelje Života!
Josip Šimunović
III Vazmena nedjelja
Neizmeriva mjera ljubavi
Noć uzaludnosti
Isusovo očitovanje na Tiberijadskome jezeru uskrsna je zgoda usred naše svakodnevice. Učenici ponovno rade svakodnevne poslove. Riječ je o sedmorici učenika. Sedam je broj preobrazbe. Sedam znači da se zemaljsko povezuje s nebeskim, da se nebo i zemlja dodiruju. Sedmorica učenika su čini se više ili manje slučajno bili skupa. Ali po susretu s Uskrslim oni postaju sveta zajednica u kojoj sam Isus postaje tajanstveno središte. Najednom nastaje zajedništvo, ozračje u kojem se nad zemljom otvara nebo.
No na početku se to zajedništvo čini uzaludnim. Teško im je jer je sve što rade uzaludno. To je i danas za mnoge bolno iskustvo. Osjećaju da je sve uzalud. Frustrirani su i razočarani jer sve što rade nema nikakve svrhe. Čemu se još dalje naprezati kad iz toga ništa ne proizlazi? Zašto još raditi na sebi kad uvijek iznova upadamo u iste pogreške? Osjećaj uzaludnosti oduzima nam energiju potrebnu za život. To nas čini bolesnima. O uzaludnosti Biblija govori na mnogim mjestima. I Job je imao to iskustvo. Pita se čemu da se zalud muči (Job 9,29). A utjehe njegovih prijatelja su isprazne (Job 21,34). Psalmist se pita je li samo on uzalud čuvao svoje srce čisto (Ps 73,13). Sav njegov trud oko Božje volje bijaše uzalud. I zlikovcima je bolje. Čemu se sve dane mučiti? Sve je uzalud. Sve velike riječi, sva slavna djela svršavaju u ništavilu: »Poput sjene čovjek prolazi, tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti« (Ps 39,7).
Protiv uzaludnosti našega djela ne pomaže nam ni ako kao učenici spremno slijedimo Petra, vodu.
Samom euforijom ne da se ništa učiniti. Kad Petar govori učenicima da ide ribariti, oni oduševljeno odgovaraju: »Idemo i mi s tobom!« (Iv 21,3) Nadaju se da bi im Petar mogao pokazati kako će uspjeti u životu. Mnogi danas slušaju samozvanoga gurua koji točno znade gdje se uspijeva. Očarani njegovim zračenjem ulaze u njegovu ladu nadajući se da će odsada sve biti bolje. Ali i kao učenici moraju iskusiti da je sve uzalud. »Ali te noći ne uloviše ništa« (Iv 21,3)- Sve je uzalud. A noć je. Ne vide ništa. U njima je mrak, besmisao. Zajednička lada vozi ih samo još dublje u noć.
U sivo jutro uzaludnosti i žalosti ulazi Isus. »Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus« (Iv 21,4). Tko u noći trpi zbog svojih uzaludnih nastojanja, čezne za jutrom. Ali svako jutro ne donosi i utjehu. Postoji i sivo jutro, žalosno jutro, kad najradije ne bi ustao jer ne vidiš nikakva smisla u tome da preživiš još jedan dan. No, na obali stoji Isus. Učenici su još u ladi na moru. Oni su još u svijetu nesvjesnoga, u svijetu svojih mora. Isus dolazi u njihov život iz jednog drugog svijeta. Učenici ga ne prepoznaju. No, Isus im prilazi i pita ih: »Dječice, imate li što za prismok?« Isus ih naziva »dječicom«. Još su neuki. Makar su to iskusni ribari, ne shvaćaju o čemu je zapravo u životu riječ. Isus im pokazuje put. Uzima ih u svoju školu. Njihov je trud stvarno uzaludan. Muče se ni zbog čega. Da bi u životu zaista uspjeli, potreban im je drugi put. Ali oni će taj put moći naučiti tek kad priznaju da su djeca, da sve njihove sposobnosti ne koriste ništa kad se radi o bitnome.
Gdje u svome životu doživljavaš uzaludnost? Kada osjećaš da sav trud nema nikakve svrhe, da je sve ispraznost? Možda si se uzaludno toliko mučio oko svoje djece. Ona idu sasvim drugim putovima, koji se tebi čine kao stranputice. Možda je tvoj posao uzaludan. Ne vidiš nikakva uspjeha. Uzalud se mučiš kako bi postao drugi čovjek. Uvijek se iznova vraćaš na staro. U toj svojoj uzaludnosti poslušaj Isusove riječi: »Dijete, imaš li što za prismok?« Zar nemaš ništa što te stvarno hrani? Isus dolazi na obalu tvojega sivog jutra. Govori ti da tvoj život danas neće biti uzaludan, da će danas uspjeti, neće »otići u prazno«, nego će biti spašen i čitav.
Isus u našoj sredini
Posebno je ozračje u kojem Isus doručkuje sa svojim učenicima. »Kaže im Isus: 'Hajde, doručkujte!' I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: 'Tko si ti?' Znali su da je Gospodin« (Iv 21,12). Sam Isus poziva učenike na doručak. Govori im, ali oni šute. U kratkome Ivanovu opisu osjeća se da učenici zapravo žele pitati: Tko si ti? Ali nitko se to ne usuđuje. Nitko se ne usudi bilo što Isusu reći i s njim razgovarati. To je stav strahopoštovanja i pogodenosti, ali i tihe radosti. Svi oni osjećaju tajnu koju nije moguće protumačiti. Riječi bi bile blijedo govorenje. Učenici osjećaju da se njihovo sivo jutro preobražava, da je odjednom nastalo ozračje ljubavi i intimnosti. Dirnuti su u srce, tajanstveno pokrenuti.
Ivan opisuje događaj odmjerenim riječima: »Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu« (Iv 21,13). Ovdje je opisan euharistijski prizor. To su iste one riječi kojima je Ivan opisao umnoženje kruha (usp. Iv 6,11). Ovdje, dakako, nedostaje riječ »eu-charistesas — zahvali«. Neki egzegeti misle kako je to dokaz da doručak na Tiberijadskome jezeru ne treba shvaćati euharistijski. No za mene izostanak te riječi znači nešto drugo. Umnoženje kruha bijaše obećanje euharistije. Poslije toga drži Isus veliki govor o kruhu, u kojem je učenicima protumačio tajnu euharistije. Nakon svoga uskrsnuća slavi on sam euharistiju s učenicima. Umjesto riječi »zahvali« stoji ovdje »erchetai — dolazi, prilazi«. Euharistija znači da Uskrsli dolazi u našu sredinu s nama slaviti gozbu. Tu se povezuju nebo i zemlja. Učenici koji izlaze iz lađe u kojoj su uzalud proveli cijelu noć, slika su nas koji dolazimo iz noći našega života, koji po moru često besciljno plovimo, koje zapljuskuju valovi i tjeraju tamo-amo. Ali nama prilazi Isus i jede s nama. Tako se naš život preobražava. Na nama i u nama događa se uskrsnuće.
Isus daje učenicima kruh i ribu. To je kruh s neba o kojem je Isus govorio u govoru o euharistiji: »Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke« (Iv 6,51). Riba je slika besmrtnosti. Već je prva Crkva smatrala ribu simbolom Isusa Krista, ne samo jer su slova ICHTYS skraćenica za Isusa Krista, Božjeg Sina i Spasitelja, nego jer je sam Krist prikazivan u slici ribe. Riba bijaše u starini hrana mrtvih i simbol života i steče. Augustin vidi u pečenoj ribi sliku Krista koji je za nas trpio: »piscis assus Christus est passus«. U prvoj Crkvi riba je bila jako raširen euharistijski simbol. Euharistija znači da Krist, koji je za nas umro i uskrsnuo, daje hranu besmrtnosti. U euharistiji stavlja on božansku klicu besmrtnosti u našu prolaznu narav i dariva nam tako udio u svome besmrtnom božanstvu.
Ako doručak na Tiberijadskome jezeru gledamo kao sliku naših euharistijskih slavlja, onda to znači: u svakoj euharistiji prilazi Isus s druge obale u našu sredinu. On sivu uzaludnost našega života preobražava u ozračje intimnosti i ljubavi. Sam Uskrsli prilazi k nama u svakoj euharistiji i poziva nas: »Dođite i jedite!« Da bismo utažili svoju najveću glad, blagujemo kruh koji silazi s neba, živi kruh koji nas ispunja životom za kojim svi čeznemo. I u njegovoj krvi pijemo piće besmrtnosti, kao što je prikazano u simbolu ribe, piće koje nas same čini besmrtnima.
Kad slaviš euharistiju, zamisli si intimno i drago ozračje doručka na Tiberijadskome jezeru. Zamisli si kako Isus, s obale vječnosti, ulazi u šaroliku zajednicu, ljubazno gleda razočarana i žalosna lica i svakome pruža kruh života i vino ljubavi, da se u svima dogodi uskrsnuće, da sve rasvijetli i ohrabri te udu u istinski život, u božanski život.
Pitanje o našoj ljubavi
Grci imaju tri riječi za ljubav: eros, filija i agape. Eros je požudna ljubav, filija prijateljska ljubav a agape čista ljubav, koja vrijedi i za ljude i za Boga. Sva tri oblika ljubavi međusobno su povezana. Neki egzegeti misle da agape daleko nadilazi eros. No tada bi božanska ljubav bila anemična ljubav. I nju treba natopiti strašću erosa da bi mogla preobraziti naš život. I filija treba eros i agape. Prijatelj samo tada zna da je prihvaćen i voljen. Svaki čovjek najdublje čezne za tim da bude voljen i da može voljeti. Ali naša čežnja često ostaje neispunjena. Iskusili smo da nas ljubav može očarati i probiti zidove naših obrambenih mehanizama. No mi svoju ljubav često doživljavamo krhkom, prožetom zahtjevima za posjedovanjem, potrebom za vlašću i mnogim strahovima. Ivanovo evanđelje želi nam pokazati kako Isus ponovno osposobljava ljude koji su se otuđili od samih sebe i postali nesposobni za ljubav. Zato Ivan završava svoja tri uskrsna susreta pitanjem o ljubavi.
U trostrukom Isusovu pitanju upućenom Petru riječ je ne samo o tome da se onaj koji treba predvoditi Crkvu mora odlikovati osobitom ljubavlju nego mnogo više o pitanju kako naučiti pravo i istinito ljubiti. Isus pita Petra triput. To upućuje na njegovo trostruko zatajenje. Kad govorimo o ljubavi, ne smijemo zaboraviti da smo često izdali ljubav, da smo se, uza svu čežnju za ljubavlju, uvijek iznova od nje odvraćali. Ne možemo se lupati u prsa i govoriti da ljubimo Boga i ljude. Trebamo biti skromni i oprezni kad govorimo o ljubavi. Nemojmo se previše hvaliti, nego pažljivo govorimo o pokušajima da istinski ljubimo.
U grčkome tekstu Isus prvi i drugi put ispituje Petra o njegovoj agape, ljubi li ga dakle ljubavlju koja je slobodna od ega, od nakane da drugoga posjeduje za sebe. I Petar odgovara oba puta: »Gospodine, ti znaš da te ljubim (philo se).« On može za sebe tvrditi da ljubi Isusa kao prijatelj, ljubavlju punom osjećaja, koja ga voli, koja mu se raduje. Ali on se ujedno svojim odgovorom obraća Isusu: »Gospodine, ti znaš. Ti osjećaš da te volim. Ja si to ne umišljam. Moja je prijateljska ljubav stvarna. Naše je prijateljstvo pravo. Vjerujem da i ti osjećaš isto.« U trećem pitanju mijenja Isus riječ. Sada pita: »Phileis me - ljubiš li me kao prijatelj?« Petar se ražalosti. Možda i stoga jer se sjetio vlastite izdaje.
Možda ga rastužuje i to što Isus njegovo prijateljstvo dovodi u pitanje. Ta ono je za njega tako jasno. Da ljubi Isusa potpuno nesebičnom ljubavlju (agape), to se nikad nije usudio tvrditi. Ali nikada nije sumnjao u svoje osjećaje i svoje prijateljstvo. No Isus ispituje i njegove osjećaje. Kada ih pogleda bolje, jesu li uistinu uredu? Koliko su se umiješali drugi motivi? Nije li nešto posebno biti Isusov prijatelj? Ne kotisti li Petar svoga velikog prijatelja za sebe i svoj osjećaj samosvijesti? Je li to zaista prijateljska ljubav koja se raduje drugome i dopušta mu da bude onakav kakav jest? Ili Petar samo želi druge učenike nadmašiti kako bi se mogao hvaliti da je najbolji Isusov prijatelj? Na to pitanje Petar odgovara: »Gospodine, ti sve znaš. Ti znaš da te volim (philo se)« (Iv 21,17). Petar otvara Isusu svoje srce i dopušta mu da pogleda u njega. Zeli mu reći: »Gospodine, proničeš moje srce. Znaš koliko je sebičnosti u mojoj ljubavi, koliko računice, koliko želje za posjedovanjem i koliko ljubomore. Ali znaš i to da je, unatoč svemu, nešto u mojoj ljubavi ipak čisto, da u dubini svog srca mislim na tebe, da te želim ljubiti čistom ljubavlju, da barem čeznem za tom čistom ljubavlju.«
Kakva je tvoja ljubav prema prijatelju i prijateljici, prema bračnome drugu, prema djeci, prema kolegama i prema Bogu, prema Kristu? Stavi svoje srce pred Boga i dopusti mu da ga on istraži i ispita. Postavljaj si uvijek iznova pitanje kojim je Isus Petra triput učinio nesigurnim! Sve stavi pred Boga, sve što je u tvojoj ljubavi proračunato i neiskreno! Ali pouzdaj se i u to da je u tebi i čista ljubav, da želiš voljeti ljude onakve kakvi jesu, da je u tebi duboka čežnja da ljubiš Boga čitavim srcem. I ako ljubav prema Bogu više puta ne osjećaš, ako ti se čini da si još uvijek predaleko od te čiste ljubavi, u tebi je barem slutnja i prava čežnja za tom ljubavi, koja tvoj život uistinu čini vrijednim života. Vjeruj svojoj čežnji! Vjeruj svojoj ljubavi! I doživjet ćeš uskrsnuće.
Aneslm Grun
