III Vazmena nedjelja
Hodamo zajedno s Kristom..
Molim za milost: da znam najprije prepoznati Isusa u Riječi, a zatim i u lomljenju kruha!
I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus... Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo... približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Sto to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?«
Otvorili smo stranicu Evanđelja koja nas ispunjava najvišim emocijama i daje utjehu kao rijetko koja druga. Dvojica se dezertera vraćaju kući. Bježe. Sve žele zaboraviti. Tužni su i razočarani. Sve ono o čemu su maštali i čemu su se nadali nestalo je s Isusom u grobu na koji je navaljen teški kamen. Tako je njihova sudbina zapečaćena. Zanimljivo je da je Isusu stalo do te dvojice razočaranih i odbjeglih učenika. Sustiže ih. Ali je za njih stranac. Žele da ih prođe, ali on svoj brzi korak usklađuje s njihovim. I počinje razgovor. Gospodine, hvala ti što me sustižeš u mojoj žalosti, razočaranosti, neuspjehu, samoći. Hvala što mi želiš pomoći, iako to ne shvaćam i ne razumijem. Stran si mi i previše sam zaokupljen svojom mukom da bih pravo razabirao. Hvala što strpljivo ostaješ uz mene i što svoj korak prilagođuješ mojemu.
A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom... A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela... A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«
Dvojici učenika nije ništa jasno. Nisu se htjeli zamarati tim nekim novim događajima koji su ih još više zbunjivali. Digli su ruke od svega i neutješni i razočarani vraćaju se kući. Zaludu je bilo sve ono što su s Isusom proveli odonda kada ih je pozvao. I u Jeruzalemu je za njih vrlo opasno.
A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No, oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i danje na izmaku!« I uniđe da ostane s njima...
Isus počinje tumačiti ono što je učenicima bilo najteže shvatiti: križ, patnju, smrt i uskrsnuće. Oni su se zaustavili na događajima Velikoga petka. U njihovoj vjeri nije bilo uskrsnuća. Zato im je vjera bez uskrsnuća bila sumorna, klimava i praznovjerna. Zadavala im je samo više problema negoli pomoći. Imali su više pitanja nego odgovora. Gospodine, i ja bih htio maknuti iz života križ i trpljenje. Htio bih da život bude lagan i ugodan. Ne mislim ni na uskrsnuće. Ono unosi bitnu razliku u svemu. Ono je temelj moje vjere. Gospodine, daj da budem svjesniji Tvoje uskrsne pobjede koja je jamstvo i mojega uskrsnuća.
Gospodine, daj da se znam prepustiti tvojoj riječi i neka ona u meni ražari zapretanu ljubav prema Tebi. Tek kada te prepoznam u riječi, moći ću te prepoznati i u lomljenju kruha. I ja te, Gospodine, zovem da svratiš u moj dom. Večer je i mrak zahvaća moju nutrinu. Ostani sa mnom i unesi potrebno svjetlo u moju dušu. Budi mi dragi gost u svakoj euharistiji. Zovem te da sjedneš za moj stol da bih ja na kraju mogao biti tvoj uzvanik
Za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Simunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Isus je na početku bio stranac, pa ugodan suputnik i sada je dragi gost. Za stolom ima časno mjesto. Dolazi trenutak kad čini svoju uobičajenu gestu. Uzima kruh, blagoslivlja, lomi i daje. Učenici shvaćaju: pa to je Gospodin. Koja ih je radost oblila. Tada Isus nestaje. To je bilo dovoljno. Učenici su izvan sebe od radosti. Odmah treba ići natrag. Malo prije su govorili da je mrak i da je kasno. Sada više nema mraka i nije kasno. Jeruzalem je i dalje mjesto opasnosti i pogibelji, ali oni se više ne boje. Ovu vijest treba reći i drugima. Kako samo žurno ustaju i jure prema Jeruzalemu.
Gospodine, htio bih imati nešto od radosti i ushita koje su imala ova dvojica tvojih učenika. Da te znam prepoznavati u lomljenju kruha i da budem tvoj radosni svjedok Da euharistija bude središte mojega svakodnevnog vjerničkog života.
Mirko Nikolić
O Kristovu uskrsnuću po Luki
(Iz Govora svetoga Augustina, biskupa)
Ovih se dana čita o Gospodinovu uskrsnuću prema svoj četvorici evanđelista. Potrebno je da se svi čitaju zato jer pojedini ne rekoše sve, već što jedan izostavi, drugi iznese. Na neki način svi ustupiše jedan drugome mjesto kako bi svi bili nužni.
Evandelist Marko ukratko reče ono što je Luka opisao opširnije: o dvojici učenika koji ne pripadahu dvanaestorici, a ipak su bili učenici. Njima se Gospodin ukazao dok su putovali i išao je s njima. Marko samo reče da se Isus pokazao dvojici na putu, a evanđelist Luka iznosi što im je rekao i što im je odgovorio, i dokle je s njima išao, i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Sve je to, kako čusmo, Luka rekao.
Radi čega, braćo, ovdje o tome raspravljamo? Da se učvrstimo u vjeri da je Gospodin Isus uskrsnuo. Već vjerovasmo kada čusmo evanđelje, a i u ovu crkvu uđosmo danas kao vjernici. Ipak se s veseljem sluša ono o čemu se obnavlja spomen. Kako da se ne raduje naše srce kada izgleda da smo bolji od onih koji su išli putem i kojima se Gospodin ukazao? Mi, naime, vjerujemo što oni još nisu vjerovali. Oni izgubiše nadu, a mi ne sumnjamo u ono što je upravo bilo uzrokom njihove sumnje.
Izgubili su nadu kada je Gospodin bio raspet. To se vidi iz njihovih riječi kada ih je zapitao: »Kakvi su to razgovori što ih međusobno vodite i zašto ste žalosni?« Oni rekoše: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu zbilo?«
Isus odvrati: »Što to?« Pitao je, iako je o sebi znao sve. Želio im je priopćiti sama sebe. Kazaše: »Pa ono s Isusom Nazarečaninom, koji bijaše prorok, silan na djelu i na riječi. I kako ga svećenički prvaci razapeše; i evo treći je dan kako se sve to dogodilo. A mi se nadasmo...« (Lk 24,17-21).
Nadaste se: a sada se više ne nadate? To je sve što naučiste? Nadvisio vas je razbojnik na križu. Vi ste zaboravili onoga koji vas je učio, a on je prepoznao onoga s kojim je visio. »Mi se nadasmo.« Čemu ste se nadali? »Da će otkupiti Izraela.« Ono što se nadaste i izgubiste kada je raspet, to je raspeti razbojnik prepoznao. Veli Gospodinu: »Gospodine, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo« (Lk, 23-42). Eto, kako je imao spasiti Izraela. Križ onaj bijaše škola. Ondje je učitelj poučio razbojnika. Drvo na kome je visio postade katedrom učitelja. No onaj koji vam se vratio, obnovit će vam i nadu.Tako se i zbilo.
Ipak se, predragi, sjetite kako Gospodin Isus htjede da ga u lomljenju kruha prepoznaju oni kojima su oči bile zamagljene da ga ne raspoznaju. Vjernici znaju što govorim; oni poznaju Krista u lomljenju kruha. Nije svaki kruh Kristovo tijelo, već kruh koji prima Kristov blagoslov postaje Kristovo tijelo.
Na putu za Emaus
Isuse, krećeš s dvojicom učenika prema Emausu. Čudno mi je da te nisu prepoznali i pitam se gdje su im bile uši da nisu čuli i prepoznali tvoj glas? Dugo im je trebalo. Morao si puno toga tumačiti iz Pisma kako bi im protumačio sve što o tebi piše. Govorio si im s uvjerenjem i ljubavlju. Oni su slušali i upijali u sebe tvoju poruku, Tek će kasnije zaključiti da ih je tvoja riječ grijala i da su osjećali u svom srcu da si to ti. Njihovo će srce reagirati. Ono se zapalilo ljubavlju prema tebi. Ti si živ.
Kad si stigao u Emaus događa se onaj jedinstveni prizor. Učenici su te htjeli zadržati sa sobom. Nešto im je govorilo da te ne smiju izgubiti. Već si im putem darovao toliko svjetla i nade. Ustrajali su u svojem navaljivanju sve dok nisi s njima ušao, sjeo za stol. A tada si pred njihovim očima uzeo kruh, razlomio ga i pružio im ga. Gdje su im dotad bile oči? Oni te sada prepoznaše. A tebe više nema. Ti si nestao ispred njihovih očiju.
Međutim, nisi nestao iz njihova srca. Oni nisu žalosni što te više ne vide. Oni su puni tebe, oni znaju da si živ, da si tu. Oni znaju kako do tebe i gdje te mogu susresti. Sve si im objasnio putem tumačeći Riječ. Sve si im rekao u lomljenju kruha.
Isuse, često se pitam gdje su naše uši i oči? Cesto slušamo riječ Božju. Posebno to doživljavamo kod svetih misa nedjeljom i blagdanom. Tada u zajednici vjernika svečano odjekuje tvoja poruka, živa riječ. A ipak, rijetko ili gotovo nikad nam ne zaigra srce kao ovoj dvojici. Sve u nama ostaje hladno, a tvoja nam je riječ katkad teška, dosadna, ili je prečujemo. Isto tako, svake nedjelje sudjelujemo na istom slavlju gdje se lomi kruh onako kako si to ti činio na Posljednjoj večeri, ili upravo ovako kako si to učinio u Emausu. A naše oči ostaju zatvorene. S pričešću se u nama ništa ne mijenja. Nismo sposobni učiniti ono što su ova dvojica učinila: puni tebe pohrlili su natrag u Jeruzalem i posvjedočili apostolima da si živ i da su te susreli. Nosili su te u sebi.
Isuse, obnovi čudo Emausa i u našim srcima. I mi smo često bezumni i srca spora da vjerujemo. I mi često gubimo nadu i tlo pod nogama. Cesto nam se događaju stvari koje ne razumijemo. Ti dolaziš i na naše putove, presrećeš nas na našim stazama. Međutim, naša su srca još tvrđa i sporija za vjerovanje nego srca tvojih učenika. Potrudi se oko nas, Isuse, i daj da te osjetimo u svojoj sredini, a još više te molimo da uzmognemo biti pravi tvoji svjedoci pred ljudima. Kao i nama, i svijetu oko nas je potrebna Radosna vijest da si uskrsnuo iz groba, iz zagrljaja smrti, da se preokrenula očajna situacija u radostan događaj pobjede ljubavi.
Fra Zvjezdan Linić
