III nedjelja kroz godinu

Ponizite se pred snažnom rukom Božjom

Prizor s ribarima je čest u evanđelju. Susrećemo Petra i Andriju, a potom i druga dva brata. Tada je uslijedio poziv da idu za Isusom. Petar i Andrija su se razumjeli u ribarenje. Međutim, Isus ih ne zove za sobom radi toga. Niti ih želi osposobiti za neku višu razinu istoga zanata. Isus ih zapravo poziva da budu ono što je i on sam. To znači da naslov »ribar ljudi« pripada u punom smislu riječi najprije Isusu. On se kao takav otkriva dok hoda uz Galilejsko more, dok govori ovim svojim budućim učenicima, dok poučava u sinagogama, dok razglašava Radosnu vijest o kraljevstvu i dok liječi svaku bolest i nemoć u narodu. Kroz sve to Isus se razotkriva kao ribar ljudi. Bit će to još jasnije u usporednoj slici kod Luke: Isus ulazi u Petrovu lađu da bi iz nje poučavao mnoštvo. To znači da Isus koristi lađu ne samo za ribarenje, nego i za istinsko oblikovanje savjesti, za navještaj vjere. Očito je da onome koji ladicu pretvara u propovjedaonicu ljudi bivaju važniji od riba. A to je temeljna osobina Isusa Učitelja. Drugi neka se brinu za lađe i mreže. O tome želi Isus uvjeriti još neke sumišijenike da bi imao nasljednike svoga djela.

I učenici otkrivaju nova mjerila života. Osjećaju uz Isusa ono što je najvažnije. Kao da im je sinulo novo svjetlo. Napuštaju oca, lađe i mreže. Nije ovdje toliko riječ o nekom junačkom odricanju koliko o činjenici da ih je zahvatila nova stvarnost, da su ispunjeni novom sigurnošću kojoj se ne mogu oduprijeti. Onaj tko susretne Isusa, onaj tko vidi kako on živi, ne može se ustručavati da ga slijedi. Čovjek tada želi živjeti onako kako je on živio.

Prema tome, u ovoj perikopi nije riječ o apostolskoj službi i, potom, o osobitom pozivu koji je u Crkvi vezan uz sveti red. Ovdje je riječ jednostavno o pozivu »biti učenik Isusov«, a to se može dogoditi svakome koji susretne Isusa. U susretu s Isusom čovjek se mora promijeniti i to tako da prestane biti sebično zatvoren u sebe, i u svom zvanju i zanimanju, nego se otvara čovjeku kome to isto iskustvo susreta s Isusom želi prenijeti kao spasenje. To neće nikada biti neko novo zarobljavanje ljudi, nego darivanje radosti kraljevstva Božjega. Isus ne stavlja naglasak u svom pozivu na ribarenje ljudi, koliko želi Petra odvratiti od jednostranoga ribarskog zanata. I u ovom prikazu nije naglasak toliko na prizoru ribarenja, koliko na volji Isusovoj da se od riba krene k ljudima.

Hitnja i jednostavnost opisa ne želi toliko upozoriti na ljudski element učenika koji bi na »junački način« odmah ostavili sve i bez raz­mišljanja krenuli za Isusom. Vjerujem da se u skladu s daljnjim iskustvima apostolske Crkve odluka »krenuti za Isusom« mogla događati i oblikovati kroz dulje vrijeme. Međutim, ovdje je više riječ o Isusovu autoritetu i moći kojom on nastupa, jer i ovaj evanđeoski odlomak na različite načine želi naglasiti da je s Isusom nastupilo novo, eshatološko, konačno doba kraljevstva Bož­jega.

Mt 4, 12-32

Čuli smo, predraga braćo, za vrijeme čitanja evanđelja: "Obratite se! Ta približilo se kraljevstvo nebesko!" Krist je kraljevstvo nebesko jer, kako je svima poznato, on pozna dobre i zle, on je sudac svih optužaba. Stoga ispovijedanjem grijeha pretječimo Boga i prije suda očistimo dušu svih njezinih zabluda. Izlaže se velikoj opasnosti onaj tko ne uloži svu skrb da se popravi od grijeha. Moramo činiti pokoru kada znamo da ćemo biti pozvani na polaganje računa, nadasve o uzrocima svojih manjkavosti.

Upoznajte, predragi, kako je velika Božja ljubav prema nama kada hoće da popravimo svoje krivnje prije suđenja. Pravedan sudac uvijek predhodno upravi opomenu da ne bi anda morao postupati sa strogošću. Zato nije bespredmetno što Bog od nas traži potoke suza  da pokorom ispravimo ono što smo izgubili nemarom. Zna Bog da čovjek ne ustraje uvijek u dobroj odluci i da često griješi činom ili se prevari u govoru. Stoga nas je naučio putu pokore kojim opet podižemo što smo se bili srušili i tako ispravljamo svoje padove. Da bi čovjek bio siguran u oproštenje, mora se uvijek uzdizati nad svojm grješnošću. No ipak, iako je stanje čovjeka tako bolesno od tolikih rana, nitko neka ne zdvaja jer je Gospodin toliko velikodušan da darove svojega milosrđa rado dijeli svima koji ga trebaju.

Mogao bi valjda tkogod reći: Zašto bi se morao bojati izići, ne činim nikakva zla? Sami sebe varamo, i istine nema u nama. Neka vas predragi, nitko ne zavede: najteži grijeh jest ne priznavati vlastitu grješnost. Svi koji priznaju svoje krivnje, pokorom se mogu pomirit s Bogom. Ni nad kojim grješnikom ne treba žaliti toliko koliko nad onim koji misli da nema šta okajavati. Stoga vas potičem riječima Svetog pisma:"Ponizite se pred snažnom rukom Božjom!" I pošto nitko nije bez grijeha, neka ne bude nikoga tko ne bi vršio pokoru. Kada bi netko sebi umišljao da je nedužan, upravo u tome je grješen. Neki imaju lakih grijeha, ali bez grijeha nije nitko; bez sumlje je razlika između jednih i drugih, no nitko nije slobodan od krivnje. Zato, predragi, onaj tko je teško uvrijedio Boga, ustrajno neka moli za oprost, a onaj koji se nije okaljao teškim grijesima, neka moli da u njih ne upadne, po milosti našeg Gospodine, Isusa Krista, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Iz Propovijedi svetog Cezarija Arlskog, biskupa, iz knjige, Razmišljanje crkvenih otaca u izdanju Verbuma.

 

Liječio si, Gospodine, svaku bolest i svaku nemoć. Bio si svima sve. Nitko nije ostao kraj tebe neuslišan, prazan. U tebi je Bog pohodio svoj narod. Prolazio si Palestinom čineći dobro.
Uvijek je za tobom hrlio silan svijet.

Danas smo i mi ovdje. Došli smo privučeni tvojim pozivom, tvojom riječju. Tu smo kod nedjeljnog sastanka privučeni tvojom dobrotom i ljubavlju.

I danas očekujemo od tebe, Isuse, da djeluješ u nama i na nama. Očekujemo da liječiš svaku nemoć i svaku bolest u narodu. A nemoći i bolesti ima danas više nego ikada, više nego u tvoje vrijeme dok si hodao Palestinom. Ima danas više otkrivenih bolesti, više dijagnoza nego prije. Očekujemo tvoju pomoć budući da u mnogim slučajevima osjećamo da su liječnici bespomoćni, da ne mogu dokučiti tajnu ljudskoga organizma niti dati dijagnozu koja bi sve protumačila. Osobito je teško odrediti terapiju koja bi vodila k ozdravljenju. Sve je u našim ljudskim rukama i u našem znanju tako krhko i slabo, nesigurno i površno da se ne možemo osloniti na svoje sile, na svoje znanje.

Pomozi nam, Isuse!

Dođi k nama i danas, budi u ovoj današnjoj zemlji, »Galileji poganskoj«, da činiš iste čudesne stvari, kao i u vrijeme tvoga hoda Palestinom. Trebamo te, trebamo tvoju ljubav, tvoju pomoć i tvoju zaštitu.

Ipak, osjećam, Isuse, da i ti imaš svoje zahtjeve u odnosu na nas, da se i ti u današnjem evanđelju obraćaš nama s izazo­vom svoje ljubavi. Pozivaš nas: »Hajdete za mnom!« Tvoji su učenici brže-bolje ostavili sve i krenuli za tobom! Daj da se tako i s nama dogodi, da ne odgađamo svoj hod za tobom, svoje nasljedovanje tebe!

Nadalje, pozivaš nas da se obratimo jer približilo se kraljevstvo nebesko. Vrijeme je kratko. Treba krenuti za tobom, treba se opredijeliti za tebe!

Vjerujem, Isuse, da danas računaš s nama, kao što si računao s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom. Vjerujem da ti je stalo i do nas da bismo poslužili djelu tvoga spasenja, širenju evanđelja! Daj da ozdravimo u duši i da, oslobođeni svakog straha, krenemo za tobom!

Fra Zvjezdan Linić