Ispunjenji Riječju

Navjestitelji smo tvoje riječi, Gospodine,
Njezini tumači i učitelji.
Želimo zaći u njezinu dubinu,
Razumjeti je ovladati njome, znati je...

A ti, koji si sama Riječ, utjelovljena,
Daješ nam primjer ophođenja s riječju
I susreta s njom.
U tebi se riječ ispunja,
Ti naviještaš riječ ispunjenjem riječi.
Želiš da nas riječ prožme,
Da zađe u našu dubinu,
Da ona protumači naša značenja
I naše nejasnoće.
Želiš da budemo rasvijetljeni
I protumačeni – Riječju.

Otvori, Gospodine, našu nutrinu
Da budemo hram tvojoj riječi.
I naš život neka bude
Živo svjedočanstvo ispunjenja Riječi
Što u nama prebiva. Amen.

 

---

3. nedjelja C

POUZDANOST VJERE

 

U uvodu u svoje evanđelje Luka sam otkriva da on nije neposredan svjedok »događaja koji se ispuniše među nama«, već da piše na temelju svjedočanstava onih koji su bili »očevici i sluge riječi« (Lk l,ls). To znači da koristi izvore koje je »pomno ispitao« (1,3), a piše da Teófila i preko njega sve čitatelje svoga djela utvrdi u onome u čemu su poučeni (1,4). Znamo da je glavni od tih izvora bilo Markovo evanđelje koje je Luka obilato koristio. No, tu se odmah postavlja pitanje koje traži odgovor: Ako je Luka poznavao Markovo evanđelje, zašto se odlučio sam pisati svoje? Odgovor može biti dvostruk: jer su se nakon nastanka Markova evanđelja u Pracrkvi pojavila nova pitanja na koja je trebalo dati odgovor, ali i zato što je Luka osjetio da je Isusova osoba i pojava zapravo neiscrpna, što se ne može o njoj reći sve jednom zauvijek. Tako je ostalo do danas. O Isusu Kristu nisu napisana samo četiri evanđelja već bezbrojne knjige, a on i dalje trajno ostaje izazovna i neiscrpna tema kojom se bave i vjernici i nevjernici. Zašto? Zato Što je u događajima koji su obilježili njegov život on uvijek veći od tih događaja, zato što je u njegovoj riječi koja je ljude oduševljavala neviđenom mudrošću on uvijek više od riječi, jer on sam je utjelovljena Riječ (usp. Iv 1,14). Isusa možemo nazvati najvećim čudotvorcem, najgenijalnijim učiteljem božanske mudrosti, najboljim poznavateljem ljudske duše, nenadmašivim čovjekoljupcem, ali time još uvijek nismo odgonetnuli tajnu njegove osobe. On je i svojim prvim svjedocima ostao nedokučiva tajna Božje prisutnosti među ljudima na koju se može do kraja odgovoriti samo vjerom. Evanđelja nisu pokušaji da se napiše što cjelovitija biografija Isusa iz Nazareta, iako u njima ima puno biografskih elemenata. Polazeći od konkretnih događaja iz Isusova života i služeći se pripovijedanjem, evanđelisti Žele navijestiti spasenje koje se dogodilo po njemu. U tom su povijesne činjenice itekako važne, ali evanđelisti žele prodrijeti iza činjenica i odgovoriti na jedino važno pitanje: Tko je Isus Krist i Što on znači za čovjeka? Tako je svaki od njih stvorio djelo u kojem trajno odzvanja pitanje koje je sam Isus u jednom trenutku postavio svojim učenicima: »Za koga me vi držite?« {Lk 9,20). Oni su u tom času, nakon vremena provedena u njegovoj blizini, znali puno o njemu, ali on želi provjeriti znaju li tko je on za njih. Luka je očito bio uvjeren da može ponuditi cjelovitiji i uvjerljiviji odgovor od Marka i zato piše svoje djelo. U znaku ispunjenja Nakon evanđelja Isusova djetinjstva {Lk 1-2) i priprave njegova nastupa i djelovanja (3,1-4,13), Luka kao prvi Isusov nastup donosi scenu iz sinagoge u njegovu gradu Nazaretu, što je karakteristično za cijelo njegovo evanđelje. On nije za početak istaknuo neko moćno djelo koje će naglasiti Isusovo mesijansko poslanje, kao primjerice Marko (usp. Mk 1,21-28; Iv 2,1-11), već slušanje i tumačenje Božje riječi po proroku Izaiji: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje« {Lk 4,18-19 - usp. Iz 61,1).
Isusovom popratnom rijeci: »Danas se ispunilo ovo Pismo« (4,21) skinut je veo tajne s prorokove riječi, a otada Isus nastupa kao Mesija koji djeluje snagom Duha. Prema Lukinu evanđelju, Duh Sveti je temelj Isusova života, kao što će u Djelima apostolskim biti temelj života njegove Crkve. Snagom Duha Isus ostvaruje svoje poslanje, posebice u zalaganju za siromašne, grješnike i sve potrebne Božjega milosrđa. Kao čovjek, on nije veliki duh, kako kažemo za umne ljude, već čovjek Duha. Zato je njegova tajna duboka kao Bog i neizmjerna kao vječnost. To se osjeća na svakoj stranici Lukina evanđelja. Ako pozorno čitamo Lukin tekst, uvijek ćemo osjetiti blizinu i snagu te tajne i možda s Dostojevskim zaključiti; »Vjerujem da nema ništa ljepšega, dubljega, simpatičnijega, razumnijega i savršenijega od Isusa; kažem s ljubomorom da ne samo što nema već ne može ni biti. Želim reći još i više: Kad bi mi netko dokazao da Krist stoji izvan istine, i kad bi istina stvarno bila izvan Krista, tada bih ipak više volio biti uz Krista nego uz istinu.« To su u Isusovo vrijeme osjećali svi oni koji su na razne načine bili odlutali od istine, dolazili su k njemu i on ih je prihvaćao. Tu crtu Isusove osobe posebno je razradio četvrti evanđelist, Ivan, koji je donio Isusovu riječ: »Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi« (Zv 8,3 ls).

Ivan Dugandžić