 |
33. NEDJELJA KROZ GODINU
U vrijeme plodova
 Kad grana smokve omekša i lišće potjera, znademo, ljeto je blizu. Kako li je lako vidjeti znakove vremena!
A znakovi vječnosti, ostaju nam skriti - premda ćemo reći da vječnost u vremenu živimo.
Zato nam, Gospodine, učitelje daješ u stvorenjima svojim, u zrnju što klija, u suncu što na obzoru se budi, u smokvi što pod toplinom sunca prve plodove tjera.
U neuglednom stablu smokve ti nam, Učitelju, objavljuješ mudrost življenja.
Ona u svoje vrijeme donosi plod. Ni prije ni poslije, nego - u svoje vrijeme. A mi bismo ploda uvijek, bez umiranja zrna, bez klijanja, bez oštrine mrazne zime, bes žege sunca i drugog zrenja.
Smokva živi s vremenom, od škrte zemlje koju na litici čuva i od topline sunca što život daje.
Udijeli nam, Gospodine, snagu zrenja, hrabrost čekanja, da umijemo donijeti plod - u vrijeme plodova kad ti dođeš, u slavi svojoj, i pružiš ruku da ubereš plod sa stabla života našeg. Amen.
Sin čovječji dolazi
Mk 13 24-32
 Kad je sveti Marko pisao ovo evanđelje prvi su kršćani već proživjeli iskustvo razorenja Jeruzalema i osjećali su da su se te strašne evanđeoske slike obistinile na tom gradu pri njegovu razorenju godine 70. nakon Krista. Znali su doduše da e Isus pritom mislio na svoj drugi dolazak, na onaj konačni susret u slavi, ali im je iskustvo razrenja Jeruzalema približilo te apokaliptičke slike kojima se Isus služio opisujući one dane.
Prema Isusovim riječima, kršćani, pored svih strahota koje im prijete, u svom životu ne čekaju kataklizmu i propast svijeta, nego očekuju novo nebo i novu zemlju. Kršćani, i pored nevolja i progonstava tih dana, ne očekuju svoj svršetak, nego novi procvat života u ostvarenju vječnosti osigurane pravednim i milosrdnim sudom Krista Kralja svega stvorenja. Kršćani u svemu tome otkrivaju da je blizu Kristov dolazak i svu svoju pažnju, osjećaje i misli usmjeruju prema tom slavnom dolasku svoga Otkupitelja Isusa)
U napasti smo da u teškim iskušenjima, u mukma koje razaraju sve što smo gradili, pomislimo da nas je Bog ostavio, da ga nema, da je na krivoj strani. U napasti smo da pomislimo da Bog nije ljubav jer, po našim mislima, on to ne bi smio dopustiti, to se nije smjelo dogoditi. Usudio bih se reći, ne bez pijeteta i strahopoštovanja, da oni koji su u tim strahotama umrli, poginuli, ubijeni, iz svoje nove egzistencije sigurno jasnije vide svu sliku stvarnosti koju mi kao vjernici još dokraja ne razumijemo. Neprestano nam je prisutna napast: nije li nas Bog ostavio? Ili: gdje je taj Bog i zašto ne učini nešto da se skrate ovi dani?
Uvijek mi je teško odgovoriti na takve riječi, koje i ne smatram nekim pitanjima za razgovor, nego vapajem ljudske nemoći i muke, gotovo molitvom. Teško je dati neki ozbiljan odgovor. Mogu jedino upraviti svoj pogled i pogled drugih na Boga koji se usudio darovati Sina svoga da u posvemašnjoj ljubavi i predanju na križu proživi prije svih nas svoju apokalipsu muke i ljudske mržnje te da nam na taj način, žrtvom svoga života, daruje sve od sebe. Isus na križu jedini mi je odgovor da je Bog tu, da razumije, da nas nije ostavio.
I evanđelje današnjeg dana želi nam to isto reći. Kad sve to vidite znajte: blizu je, na vratima. Blizu je Isus, na vratima je onaj za koga smo katkada u svojoj muci pomislili da je negdje neizrecivo daleko. Tu je! I sve ovo je znak ne njegove prisutnosti, a ne odsutnosti.
Svaki puta se ata Isusova drama obnavlja, posadašnjuje u otajstvu svete mise. To je drama križa, muke, smrti. To je drama mržnje svijeta i nezahvalnosti ljudi, to je drama ljubavi koja nije bila ljubljena, ljubavi koja se darovala bez pridržaja. U svakoj misi slavimo međutim i tajnu uskrsnuća. Kad su apostoli mislili da je sve gotovo, da su uzalud potrošili svoje vrijeme, da su se uzalud nadali; kad su mislili da je i s njima gotovo i da se više nemaju čemu nadati - Isus je uskrsnuo! Došao im je ponovno u slavi. Kristovo uskrsnuće i ukazanje apostolima predokus je svega ovoga što se u evanđeljima za nas prorokuje: kroz strahote nevolja što ih proživljavamo nemojmo previdjeti svjetlo i zoru uskrsnuća. Ni smrt ne može ugroziti tu nadu! Nije ju mogla ugroziti ni smrt Kristova na križu, ne smije tu nadu ugroziti ni smrt ni stradanje naših najbližih, nas samih.
Nahranimo tu nadu i ove nedjelje dok budemo slušali evanđeoske riječi i dok budemo s vjerom Crkve prihvaćali Isusovu prisutnost kao hranu, kao pričest. Shvatimo da je to već čas susreta. Preduhitrimo sve strašne slike ovom stvarnošću misnog dara u kojem nam se Isus neprestano daruje.
Fra Zvjezdan Linić
Adalbert Rebić
|
|
|
| |
|
