 |
32. NEDJELJA KROZ GODINU
DAR SRCA
Malo, ali od srca, uvijek postaje veliko i nikada zaboravljeno.
Tako je bilo i s dva novčića siromašne udovice.
U očima bogataša
nije mnogo darovala,
ali u očima poniznih i iskrenih
darovala je sve,
sav svoj imutak!
Možda je sa stidom i nelagodom
ubacila svoj dar,
jer ljudi znaju svašta govoriti...
No, vjerujući da je Bog Svemoguć
i da poznaje njezine namjere,
skupila je hrabrosti
i darovala od srca.
Do zadnjeg novčića!
Onoliko koliko je imala!
Skromni i ponizni uvijek su spremni darovati od svog imanja.
Oni svoju vjeru pokazuju djelima. Malo govore, a mnogo čine! Njihova djela govore za njih!
I tako je najbolje!
LAŽNA POBOŽNOST I ISTINSKA VELIKODUŠNOST
- Mk 12, 38-44
 Odlomak evanđelja Mk 12, 38-44 sastavljen je iz dva dijela koji su izvorno bili jedan o drugome neovisni, a koje je Marko spojio vjerojatno zbog spominjanja udovice (12, 40.42). Marku su se ta dva prizora činila vrlo prikladnim, pa ih je svjesno izabrao kao kontrast: s jedne su strane pismoznanci opisani kao prividno pobožni, a s druge je strane poštena i iskrena udovica koja ubacuje u hramsku riznicu sve što je imala. S jedne strane istaknuta je razlika između izvanjskog čina i unutarnjeg stava, a s druge potpuni sklad između spremnosti za darivanje i konkretnog dara. S jedne je strane loš, a s druge dobar primjer religiozne prakse. U prvom dijelu Isus kritizira predstavnike službene religije jer svoj službeni položaj zlorabe. Njihov život ne odgovara istini jer nisu pravedni prema ljudima. Druge ljude čak i progone. Isus je štitio siromašne i progonjene. Isusovu kritiku trebaju ozbiljno shvatiti osobito oni koji u kršćanskoj zajednici imaju neku odgovornu službu. Onaj tko naviješta riječ Božju, uvijek je u opasnosti da upadne u licemjerje ili da počini neke ćudoredne pogrješke. Kome je Bog mnogo dao, od njega će i mnogo tražiti.
»Silan je svijet Isusa s užitkom slušao, a on ih je poučavao.« Isus je iznio ovaj primjer pobožne i darežljive udovice da bi crkvenoj zajednici ponudio primjer uzorne vjernice. Prava pobožnost sastoji se u predanju Bogu. Žena je ubacila u riznicu sve što je imala, a time i samu sebe. Ona ljubi Boga svim svojim silama.
Ovim smo primjerom mi oslovljeni. U nama se krije pismoznanac ili udovica ili netko drugi koji je nešto ubacio u riznicu. U nama se možda krije osoba koja se hvali da je mnogo dala, više nego drugi. Zato Isus upozorava: »Čuvajte se pismoznanaca, onih koji rado idu u dugim haljinama...«. Isus upire pogled u mene i upozorava me: čuvaj se prividne svetosti. Ispituj svoju savjest, svoj način ponašanja, govora i prosuđivanja drugih. Volim da me ljudi cijene i poštuju, hvale, slave i priznaju. Volim i ja duge haljine, prva mjesta na skupovima, pozdrave na trgovima i pročelja na gozbama... Zar se i ja ne veselim kad nedjeljom ugledam sto kuna medu sitnišem u škrabljici, a ne pitam se ne vrijedi li pet kuna od siromašne udovice više od tih sto kuna od bogataša.
U čemu se zapravo sastoji Isusova pouka? Možda ćemo to bolje shvatiti ako se prisjetimo koje smo evanđelje čitali prošle nedjelje. Prva zapovijed od svih jest: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!« (Mk 12, 30). To je srž naše religioznosti, pobožnosti, ponašanja. Iza svakog našeg djela i riječi treba stajati ljubav, bez obzira radi li se o molitvi ili službi Božjoj, o radu u župi ili o karitativnoj djelatnosti. Ljubav treba prožeti svako naše djelo. Tek ljubav prema Bogu daje svemu što činimo i govorimo smisao. Postoji opasnost da mi često mnogo toga činimo iz pukog običaja, a da na ljubav ni ne pomislimo. Sigurno, ne činimo to namjerno ni svjesno, nego na to jednostavno ne mislimo, ili zbog umora ili iz bilo kojeg drugog razloga.
Zato nemojmo gledati pismoznance, što oni rade i kako rade, nego gledajmo sebe, udimo u svoju savjest. Kad uđemo u sebe i ispitamo svoju savjest, vidjet ćemo koliko smo ovisni o tome, vide li nas ljudi ili ne vide, misle li o nama dobro ili loše... Onda ćemo brzo uvidjeti koliko smo daleko ili blizu na putu prema ljubavi, vidjet ćemo kako je put prema ljubavi naporan i kako se put prema pravoj svetosti silno razlikuje od puta prema prividnoj svetosti.
Sad sigurno bolje razumijemo i Isusovu riječ o udovici: »Ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak« (Mk 12, 43-44). Nije važan dar koji ljudi vide, nego sam čovjek koji daruje, njegov stav na temelju kojeg on daje i daruje. Isus želi ljude poučiti da ne sude samo po izvanjskim činima, djelima, riječima, nego da pokušaju ući u srce, u nutrinu svoga bližnjega. Ako ne poznamo bližnjega, ako naime ne znamo njegovo srce, onda je bolje da ga niti ne sudimo. Čovjek vidi samo izvanjske čine svojega bližnjega i ne može pronknuti u njegovu nutrinu, u njegovo srce. Samo Bog vidi srce čovjekovo, samo on »...proniče pravednika i vidi mu bubrege i srce« (Jr 12, 20).
Adalbert Rebić
|
|
|
| |
|
