XXXI nedjelja kroz godinu
ZAKEJ
Neplaniran susret
Isusov susret s nadcarinikom Zakejem doima se poput kakva dobro režirana filma. Isus, okružen učenicima i brojnom pratnjom, na ulazu u Jerihon naglo se zaustavlja ispod jednoga stabla. Pogled u krošnju smokve otkriva skrivena čovjeka koji znatiželjno promatra prolazeću povorku. Isusov prijateljski pogled i nekoliko riječi dovoljni su da se neobični promatrač nađe na zemlji, da s oduševljenjem otvori vrata svoga doma, velikodušno priredi Isusu gozbu i do kraja otvori svoju dušu. Posve neočekivano i naveliko iznenađenje svih nazočnih, Zakej svečano izjavljuje kako je spreman temeljito izmijeniti svoj život i vratiti nepravedno stečeno bogatstvo. Filmskim rječnikom izraženo, pravi happy end.
No, to je samo jedan u nizu brojnih Isusovih susreta u kojima je ljude suočio s njima samima, vraćajući im vjeru u Božju dobrotu i nadu u mogućnost promjene vlastitoga života nabolje. Treba odmah reći da je Luka tom susretu dao posebno značenje stavljajući ga na sam kraj središnjeg dijela svoga evanđelja što ga je zamislio i prikazao kao Isusov put prema Jeruzalemu {Lk 9,51-19,27). Neposredno prije ulaska u Jeruzalem i događaja koji će Isusa odvesti u smrt, Luka želi svojim čitateljima na konkretnom primjeru još jednom istaknuti crvenu nit svoga evanđelja o Božjem milosrđu: »Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno« (Lk 19,10). Moglo bi se reći da je to njegov komentar neobične zgode koja se odigrala u Jerihonu i potvrda
Isusova programa njegova vlastitog poslanja izrečena prilikom poziva jednoga drugog carinika, Levija: »Nisam došao zvati pravedne, nego grješnike na obraćenje« {Lk 5,32).
Tom programu Isus je ostao dosljedan cijeloga svog života tražiti grješnike da ih spasi. Njega nije smetalo ni to što su farizeji, židovski čuvari ćudoređa, bili žestoko protiv toga. Nije ga pokolebalo ni to što su ga uvredljivo prozvali »prijateljem carinika i grješnika« (Mt 11,19). U njihovim očima grješnici su bili dostojni samo prezira, što im nije ostavljalo nikakve mogućnosti promjene života ni ponovnog prihvaćanja u zajedništvo naroda Božjega. Zato farizeji svako Isusovo iskazivanje milosrđa grješnicima prate mrmljanjem i nezadovoljstvom. Oni i za njegov ulazak u Zakejevu kuću također imaju prigovor pun gorčine: »Čovjeku se grješniku svratio« (19,7).
Radosno obraćenje
Isusovo neplanirano prekidanje puta u Jeruzalem i zadržavanje u Zakejevoj kući urodilo je također neplaniranim i neočekivanim, ali zato dubokim i radosnim obraćenjem. To samo potvrđuje da je Isus već svojim prodornim pogledom otkrio da se Zakej nije na smokvu popeo tek iz puke znatiželje da vidi neobičnog prolaznika i njegovu pratnju, već iz duboke potrebe svoga bića za susretom koji bi mogao dati smisao njegovu životu. Unatoč svomu bogatstvu koje je stekao zahvaljujući svojoj službi (usp. 19,2), Zakej očito nije bio sretan čovjek, već je duboko u sebi čeznuo za pravom srećom. Teško je zamisliti što je točno očekivao od Isusa, ali je sigurno da ga je na stablo dovela ta čežnja i potreba njegova bića koju nije moglo zadovoljiti njegovo nepravedno stečeno bogatstvo.
U svakom čovjeku postoji ta iskonska čežnja za susretom koji će promijeniti njegov život. Slikovito rečeno, u svakom čovjeku postoji Zakej. Izvrsni poznavalac ljudske duše, Dostojevski je tu istinu vješto utkao u monolog svoga pijanca Marmeladova koji o smislu života razmišlja ovim riječima: »Svaki čovjek bi morao imati mogućnost nekamo otići. Jer dolaze vremena kad se čovjek mora nekome obratiti... Svaki bi čovjek zato morao imati barem jedno mjesto gdje će netko s njim suosjećati«. Za Zakeja to bijaše iznenada mu darovani susret s Isusom koji je značio novi početak.
Zakejeva spremnost da polovicu svoga imanja dade siromasima i da četverostruko vrati onima koje je prevario (usp. 19,8) može na prvi pogled djelovati kao nepromišljena i brzopleta reakcija čovjeka koji je iznenada doživio veliku radost. Zakej eva velika radost znakje dubine njegova doživljaja. Isusovu gestu i riječ: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov« (19,9) on je doživio kao velik i nezaslužen dar koji u njemu ne rađa samo velikom radošću, već i spremnošću na posvemašnje obraćenje. To mu daje snagu da javno pred svima prizna da je bio gulikoža i da pokaže odlučnost da to iz temelja promijeni.
Zakejev primjer mora biti osobno pitanje svakomu kršćaninu: Kako slušam evanđelje, kakvi su moji susret s Isusom? Nije teško reći da prihvaćam Isusa i evanđelje, ali zašto se u životu mnogih kršćana ništa ne mijenja? Kako mnogi mogu sa svojom vjerom pomiriti nepravedno stjecanje bogatstva na račun drugih? Svaki ozbiljan susret s Isusom u njegovoj riječi mora odjeknuti barem svetim nemirom zbog moga stvarnog stanja.
Ivan Dugandžić
DANAS MI JE PROBORAVITI U TVOJOJ KUĆI
Često, Gospodine, i ja poput Zakeja mislim da se trebam popeti negdje visoko, da se moram uzdići, da bih te vidio, da bih te susreo. A ti, Isuse, govoriš Zakeju i meni: "Siđi brzo! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!"
Znam da najprije želiš da udem u dubinu vlastitog bića, da onda susretnem tebe, da se tu nađem s tobom. Trebam ući u dubinu svoga srca, trebam srediti svoje misli, trebam pronaći svoje vlastito biće u nutrini svoga tijela, svoga života. To je osnovni preduvjet da se ti i ja, Isuse, nađemo. Pozivaš me da siđem, da uđem u svoju nutrinu, da se saberem, da otkrijem ovaj svoj unutarnji dom, gdje se ti sa mnom želiš naći i proboraviti u njemu. Da. Isuse, želim sići u prostore u kojima bi ti htio biti sa mnom, sam, bez drugih misli i planova, jednostavno želiš da se susretnemo.
A u mojem domu ti nije ugodno. Možda je kod drugih ljepše, ima onih koji su više zaslužili da k njima zađeš, da se kod njih zadržiš. I onda, Isuse, ljudi će mrmljati što baš k meni dolaziš. Možda mnogi misle da ja nisam dostojan takve počasti, jer znaju tko sam i kakav sam, Ulaziš, Isuse, u kuću grešnika, čovjeka koji ti se nema čime pohvaliti.
Zakej te je primio sav radostan, Svi su ljudski obziri pali kod tebe i kod njega. Postojao si samo ti koji si u njegov dom donio svjetlo i spasenje. Primam te i ja, Isuse. Dođi! Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, ali jako te trebam, ne mogu zamisliti život bez tebe, ne mogu bez tebe. Ti me jedini poznaš, ti me jedini prihvaćaš i ljubiš. Dođi, Isuse, neće sve biti u redu, ali srce te moje radosno prima. Dođi i donesi sa sobom svjetlo i snagu za život. Zakej te je primio. Tek je nakon tvog dolaska slijedila njegova ispovijed i obraćenje. Jer, to je nemoguće ostvariti bez tebe. To je djelo tvoje milosti. I tada se dogodilo čudo njegova novog života.
Danas! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući. Danas je spasenje došlo ovoj kući. Danas!
Danas te i ja čekam i primam. Danas nije kasno za tvoje spasenje. Neka se tvoj danas spasenja i radosti dogodi u mojem srcu i u mojem životu. Neka se danas ispuni i na meni sve što je rečeno za Zakeja.
Fra Zvjezdan Linić
