XXXI NEDJELJA KROZ GODINU
Budite kao djeca
Mt 23,1-12
Već pet nedjelja uzastopce Matej nam u evanđeoskim odlomcima opisuje polemiku između Isusa i farizeja: parabola o dva sina (26. nedjelja), vinogradari ubojice (27. nedjelja), nezahvalni uzvanici (28. nedjelja), pitanje o porezu (29. nedjelja) i najveća zapovijed (30. nedjelja). Današnje evanđelje donosi vrhunac tog sukoba. Isus je neobično oštar. Pitamo se, s pravom, zašto je tako? Grube riječi i oštri tonovi kojima Isus govori protiv farizeja i licemjera (koje on zapravo poistovjećuje) iznenađuju nas. Isusa poznamo kao čovjeka sućuti i dobrote, gotovo nježnosti. Ipak, ovdje je u pravom smislu riječi oštar.
Evanđelist Matej u stavu protiv pismoznanaca i farizeja oštriji je od Luke (usp. Lk 20,46-47; 11,39-52) i od Marka (usp. Mk 12,38-40). Pretpostavljamo da je to zato što Matej svoje evanđelje piše za kršćane židovskog podrijetla. Njima je farizejska sljedba poznatija i njih je narod još uvijek visoko cijenio. Mogli su biti i kamen spoticanja za kršćane.
Valja razlikovati između farizeja i farizejstva. To dvoje se ipak ne smije brkati. Farizeji su duboko religiozni ljudi, vjerni su zakonu i zbog toga su ih ljudi cijenili. Neki su ušli u Novi zavjet jer su odigrali pozitivnu ulogu. To su poimence: Nikodem, Josip Arimatejski, Gamalijel, Simun farizej, te dakako sveti Pavao. Isus je jednako rado sjedio za stolom s carinicima i grešnicima, kao i s farizejima (usp. Lk 7,36; 11,37; 14,1).
Međutim, farizejstvo je stanje duha, mentalitel koji diktira ljudskim načinom mišljenja i djelovanja. On prianja uz Zakon sve do najsitnijih detalja i u najmanjim stvarima točnošću koja prouzročuje juridizam, kazuistiku i cjepidlačarstvo. Nadalje, oni koji na takav način prakticiraju tu ideologiju upadaju u zamku oholosti, samozadovoljstva, puni su prezira za one koji ih ne slijede. Takva težnja za
sitničavim ispunjenjem svakog propisa bez unutarnje slobode duha vodi ljude k taštini i zadovoljstvu nad samim sobom jer se smatraju dobrima, a preziru one druge koji im nisu dobri. To je čisto licemjerje ili hipokrizija. Čovjek tako živi u prijevarnosti, u laži. Pod maskom pravednosti, za koju misle da su je sami stekli, oni više ne žive iskrenim unutarnjim životom predanja. Tu se ostvaruje samo slovo Zakona, a slovo ubija.
I mi možemo upasti u slične napasti. Rado se pokazujemo kreposnima, želimo pred drugima izgledati kako treba, a ne želimo biti kako treba. To bi bila ona naša površna, recimo formalno korektna religioznost, ali zatvorena u sebe. Napasl osuđivanja onih koji se smatraju grešnicima i neupućenima postoji i u redovima nas vjernika. Samoljublje znade ugušiti ljubav prema Bogu i prema bližnjemu.
Kako se zaštititi od farizejstva? Bilo bi dobro pročitati psalam današnje nedjelje (Ps 131). Riječ je o djetetu koje se ne uznosi, nego sve očekuje od nježnosti svoje majke. Riječ je o djetetu koje se ne pravi važnim. Valja se staviti u službu drugih, nježno i u želji da ne budemo drugima na teret. Nije u istinskom shvaćanju djeteta težnja da se na temelju vlastitih usluga i zasluga izvlači neka dobit. Temeljna evanđeoska poruka i poziv koji se često ponavlja jest da budemo kao djeca. Farizeji imaju mentalitet odraslih, onih ljudi koji očekuju plaću, koji misle da su zadužili Boga svojom pravednošću. Vjernik koji ima mentalitet djeteta neprestano je pred Bogom kao onaj koji sve prima nezasluženo, samo zato što je Bog neizrecivo dobar. Treba stajati iskreno i ponizno pred Gospodinom.
Kod nedjeljne euharistije otkrijmo Isusa koji upravo na križu obistinjuje svoju najveću zapovijed ljubavi. »Onaj koji je veći neka bude sluga; onaj koji se ponizi bit će uzvišen.« U isto vrijeme podsjeća nas da imamo samo jednog Učitelja, samo jednog Oca i pored njega jedini stav je stav istinske djetinje poniznosti i pouzdanja. Dok se pričešćujemo, dok primamo Tijelo Kristovo, jačajmo svoje bratsko zajedništvo u kojem nema mjesta ni za kakvo uzdizanje i prizivanje na neke zasluge po kojima bismo trebali biti iznad drugih. U tom pogledu ne smijemo izdati svoju braću. Svi smo mi jedno u Kristu Isusu.
Fra Zvjezdan Linić
Govoriš li to meni, Gospodine? Od drugih tražim da čine neke stvari, od drugih očekujem usluge i izvršene zadatke, a sam nisam spreman da to isto činim kad je to drugima potrebno. Drugima naređujem, a sam nisam sposoban da nosim isto breme. Govorim, a ne činim. Zar si i mene imao u vidu kad si to prigovorio farizejima svoga vremena? Znao si da će farizeja biti uvijek na svijetu. Znao si da će te iste riječi dobro doći i danas meni i mnogima.
Gospodine, govoriš li to i meni? Tolike riječi opomene! Takvo raskrinkavanje oholosti i samodopadnosti! Počasna mjesta su nam važna briga. S toliko čežnje gledamo gdje je naše mjesto. Tako smo osjetljivi na naslov kojim nas ljudi oslovljavaju. Da, Gospodine! Znam - ima naslova što su ih ljudi zaslužili svojim radom, svojim trudom, svojim kvalifikacijama. Ali - to sve nije bitno za pojedinog čovjeka. Kao i nekad, tako i danas, ljudi vole da ih se zove vođom, liderom, glavnim, šefom! A ti želiš da jedni drugima budemo sluge, da smo jedni drugima po služitelji i da smo maleni. Želiš da se pretječemo u malenosti i poniznosti. Čovjek je neprestano u opasnosti da zaboravi da si ti, Isuse, jedini Vođa i Pastir, da si ti jedini dobri pastir koji ni jedinstven način ostvaruješ svoju službu vođe i pastira: život svoj polažeš za svoje. Kao i nekad, tako i danas, ljudi vole da ih se naziva učiteljima, učenjacima, znanstvenicima, profesorima, doktorima, pametnima.
Čovjek je u trajnoj opasnosti da zaboravi daje neprestano učenik, da je pozvan da neprestano raste i provjerava svoji saznanja i svoje sigurnosti. Čovjek je u opasnosti da zabouvi da je iznad njega drugi, viši autoritet; da je potrebno slušati i ono što drugi govore. A najviše je u opasnosti da zaboravi da si ti jedini i najviši autoritet, jedini istiniti i pravi Učitelj svih vremena. Isuse, Učitelju, ne prestani nas upućivati po svom Duhu i u svu istinu i budi nam Učitelj u svakoj prigodi i tijekom čitava života. Kao i nekad, tako i danas, htjeli bismo sebi pripisati zaslugu kao da smo roditelji, stvaratelji života i ljudi. Zamišljamo si da se naše zasluge očituju na ljudima oko nas i očekujemo da nas ljudi takvima priznaju, da nas nazivaju očevima. Pomišljanmo da mi uvjetujemo ono što je pridržano samo nebeskom Ocu, od kojega svako očinstvo na nebu i na zemlji.
Nekad su, Isuse, na Mojsijevu stolicu sjeli ljudi koji su dobro govorili, ali nisu činili. Danas te molim za sve koji na vidljiv način ne predstavljaju više Mojsija, nego tebe, jedinog Učitelja svijeta! Daj svim biskupima i svećenicima milost i karizmu istinite učiteljske, pastirske i svećeničke službe da svakome u njima i po njima bude jasno da si ti jedini naš Otac i Vođa i Učitelj. A svima njima, Isuse, kao i svima koji na bilo koji način obavljaju nešto od te tvoje službe, udijeli da žive i čine ono što govore.
