XXX nedjelja kroz godinu
Bože, milostiv budi!
Dva su tipa vjernika prikazana u ovoj prispodobi. Isus ima neku namjeru dok govori o farizeju i cariniku. Osnovno je evanđeosko pitanje: Gdje sam ja? U koju skupinu ljudi se ja ubrajam?
Farizej je čovjek koji pripada elitinijem krugu židovskih vjernika. Farizeji budno paze na propise i odredbe Mojsijeva zakona obdržavaju do u sitnice, vjerno i točno. To su obredni propisi, disciplinske odredbe, vjerske prakse i drugo. Sam farizej nešto od toga nabraja u ovoj današnjoj prispodobi. On pripada praktičnim vjernicima. Gotovo bih rekao daje sličan čovjeku koji i u naše vrijeme za sebe može reći da ide redovito na misu, da moli prilično uredno, da posti kako je naređeno, da ne psuje i da čini možda još štogod iz tog zakona. Praktičan vjernik!
Carinik: on nije praktičan vjernik. On je na rubu vjerskog života i, prema tome, i na rubu društva Isusova vremena. On surađuje s poganima, vara na carini, ljudima zagorčava život, ne ide u hram, ne prakticira redovite molitve. Carinik ne daje desetinu, ne posti. To je tip slabog vjernika. Gotovo nikakvog. Farizeji su takve ljude isključivali iz zajednice vjernika i iz nacionalnog zajedništva.
Međutim, Isus ima neka druga mjerila. Otkriva ih i nama u znalačkom opisu ova dva čovjeka. Farizej griješi u bitnim stvarima. On misli da je svojom vjernošću zadužio Boga, da mu Bog duguje plaću, nagradu za njegovu vjernost. Farizej ni ne vidi istinski odnos prema Bogu komu dugujemo sve što jesmo i sve što imamo. Ne vidi da je sve milost. Farizej ne otkriva dimenziju ljubavi. Zato upada u dvostruku zabludu svog stava: njegova je molitva licemjerna. Čovjek je u svojoj biti pozvan da služi Bogu i da ga slavi svojom molitvom. To je ono najdublje čovjekovo određenje. Međutim, farizej slavi sebe, uzvisuje sebe i svoja "dobra djela". To je preokretanje osnovnog usmjerenja vjerničke molitve. Druga njegova zabluda tiče se odnosa prema ljudima. Farizejevo srce ostaje zatvoreno za čovjeka. On je sposoban osuđivati, prezirati. To i čini u odnosu na ovog carinika i izdiže se iznad njega. Cariniku, po farizejevim mislima, nema spasa.
Carinik je pred Bogom istinit. Jedino je Bog pravedan, svet. Čovjek to nije. Svaki je čovjek pred Bogom slab, grešan. Carinik to duboko osjeća i svjestan je svoje slabosti, svojih grijeha. Zato se ne izjednačuje s Bogom niti se hvali svojim uspjesima. Pred Bogom osjeća silnu potrebu da moli za oproštenje i smilovanje. Čini to jedinstvenim usklikom i gestama. Udara se u prsa (znak kajanja, skrušenosti) i moli: "Bože, milostiv budi meni grešniku!" To je molitva koja je nadahnjivala kršćane svih naraštaja jer izražava ono istinsko i najdublje u čovjeku. Uvijek trebamo Božje milosrđe. Čovjek ne može pred Boga stupiti iz svoje pravednosti (kako je mislio farizej), ali može od Boga dobiti opravdanje (kako gaje dobio carinik).
Božja suverena sloboda omogućuje ljudima različitost oblika pobožnosti. Kad imamo utjecaj na situaciju i ljude, uvijek smo u kušnji da drugima nametnemo svoj način gledanja i ponašanja. Roditelji to čine djeci, župnik svojoj zajednici, oni na desnoj onima na lijevoj strani i obratno, katolici protestantima, ljudi marijanske pobožnosti onima koji su više biblijski usmjereni itd. A ipak, sve su to različiti putovi.
Moramo naučiti živjeti s kršćanskom različitošću. To nam je ozbiljnije stavljeno na srce poslije Drugog vatikanskog sabora. Život s drugim koji pošteno traži svoj put treba proizlaziti iz istine da od Boga trebamo milost i da smo po milosti prihvaćeni.
Fra Zvjezdan Linić
ČOVJEK PRED BOGOM
Gospodine Isuse, pomozi mi da danas shvatim ono što mi ti poručuješ. Nije bitno za čovjeka da pošto-poto ispadne vrlo krepostan i da u svakom pogledu, što se zakona tiče, bude u potpunom skladu i redu pred tvojim licem. Nije čak ni najhitnije imati u svemu potpuno čistu savjest. Daj da shvatim, Gospodine, da nije bitno da se pred tobom osjetim grešan ili nedostojan, nego je prvo i najvažnije da se jednostavno nađem pred tobom u istini svoga bića.
Podari mi milost da u jednostavnosti prihvatim nezasluženi dar tvoje ljubavi i da, zadivljen pred tvojom dobrotom, otkrijem da je tvoja ljubav izvorište moje ispravnosti, pravednosti i svetosti. Ti si me već odavno pretekao u ljubavi. Sve moje religiozne prakse i nastojanja samo su uvijek iznova odgovor na tvoju milost, otvaranje tvojim darovima, tvojoj dobroti.
Grešan sam, Gospodine! Ipak te molim da ne dopustiš da svijest o mojoj grešnosti tako zarobi moje srce da postanem nezadovoljan, nesretan, obeshrabren. Neka me svako prosvjetljenje o vlastitoj grešnosti sve više privuče k tvome milosrdnom Srcu. Neka to iskustvo u meni probudi poziv i poticaj da čitavim bićem, svojom ljubavlju odgovorim na tvoju veliku ljubav. Podari mi, Isuse, da odsada živim jedinu istinitu tajnu svoga života, tj, tajnu ljubavi i neka me ta ljubav učini sposobnim da vidim vlastitu bijedu i da se ne zatvaram u nju budući da me ti nikada ne prestaješ obasipati svojom ljubavlju.
Čim postanem svjestan tvoje vjerne i uvijek otvorene ljubavi i svoje bojažljive i tako krhke ljubavi, pitam se, Gospodine, čime se još onda mogu hvaliti?
Dolazim ti ususret, u hram, u crkvu, u zajednicu. Dolazim k tebi, Gospodine. Nisam dostojan, ali mi trebaš. Nisam dostojan primiti te u pričesti, ali te neizrecivo trebam. A tebi istinski zahvaIjujem što si tajne kraljevstva objavio malenima, što si nam darovao sebe u pričesti i to ne zato što smo sveti, već zato da to poželimo biti i da to tvojom milošću i pomoći istinski postanemo. Dolazim ti, Gospodine, jer osjećam da me ti uvijek iznova zoveš i da je moj dolazak već znak tvoje otvorene i milosrdne ljubavi. Ne dolazim ti da te zadužim, već da ti zahvalim za svekoliku tvoju ljubav bez koje me ne bi bilo.
Ne dolazimo k tebi, Isuse, kao oni koji ti prinose svoje zasluge, otkrivaju svoje kreposti. Evanđeoski stav tvojih učenika je stav onih koji se pozivaju na zasluge drugih. "Ne gledaj na moje grijehe, nego na vjeru svoje Crkve..." Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene i neka ti se tada svidi ova naša žrtva. Pred tobom, u svjetlu brojnih prispodoba, neće se opravdati onaj koji je u redu, nego onaj koji se vraća u dom Očev, koji je silno potreban Božje ljubavi. A ona se ničim ne da zaslužiti. Na nju se samo može odgovoriti poniznom i zahvalnom ljubavlju.
Bože, milostiv budi meni grešniku!
Fra Zvjezdan Linić
