II Vazmena nedjelja

Vidje i povjerava...

Molim za milost: da ne zaboravim u sv. misi prigodom pretvorbe iskreno reći: »Gospodin moj i Bog moj!«

I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.
Ovo je početak drukčijih susreta i nove komunkacije između Isusa i njegovih učenika. Zidovi ne slave nedjelju kao mi. To je za njih, jednostavno, prvi dan u tjednu kada počinje uobičajeni tjedni ritam kao što u nas sve počinje iznova s ponedjeljkom. Učenici su toga dana zajedno. Još se ne usude početi nešto ozbiljno. Još uvijek su u šoku i strahu. Drže se zajedno. Tako im je lakše izdržavati neizvjesnu svagdašnjicu. U takvo ozračje dolazi Gospodin. Svojim nemirnim i prestrašenim učenicima donosi mir. A oni kao da gledaju neku utvaru. On im pokazuje tragove rana koje su nedavno bile bolne i teške. Pekle su i iz njih je tekla krv. Ipak se u njima nešto počinje događati. Radost je prvi znak novog života. Gospodine, katkad smo prestrašeni poput tvojih učenika. Najradije bismo se nekamo zavukli da sve zaboravimo. Strah od ispita, strah od mogućeg gubitka posla, strah od bolesti, strah od neuspjeha, strah od budućnosti... Daj nam svoj mir i umiri naše nemire i pomozi nam da se znamo boriti protiv strahova koji su kadšto nestvarni i uveličani.
Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Isus nastupa kao da se ništa nije dogodilo. Ne prigovara učenicima i ne ljuti se na njih. A imao bi im mnogo toga prigovoriti. Naprotiv, računa na njih i daje im zadatak. Trebat će nastaviti ono što je on činio. Liječiti duše ranjene, opraštati i skidati terete sa savjesti i srca umornih i opterećenih. Sakrament sv. ispovijedi ovdje je ustanovljen i oni će biti njegovi službenici. Isus će opraštati i dalje, ali samo kad onaj koji je dobio tu vlast bude u njegovo ime izgovarao riječi oproštenja i pomirenja. Gospodine, hvala ti što i danas po svojim svećenicima izmiruješ ljude jedne s drugima i sa samima sobom. Hvala što u sakramentu pomirenja mogu čuti tvoje riječi opraštanja. Hvala na tvojem milosrđu.
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima... I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Isus se ne zadržava dugo sa svojim učenicima. Odlazi i oni su ponovno sami. Strah ih još ne napušta. Čekaju i dalje. Još nisu primili Duha Svetoga. Isus ih i dalje hrabri i potiče. Toma se nekamo izmakao. Nema ga. Povremeno navrati. I čuo je nevjerojatnu vijest. Isus je tu. No, on ne prihvaća poruku. Ne, za njega je sve završeno. Isus je tako sigurno smješten u grob da ga ništa iz njega ne može izvući. Lako možemo zamisliti prizor u kojemu učenici svim mogućim sredstvima pokušavaju uvjeriti Tomu. Desetorica protiv jednoga. On ostaje pri svome. Toma se ne da. Isus se negdje smiješio gledajući taj teatar. I onda je došao. Toma je gledao. Nije mogao odvojiti pogled s Gospodina. Slušam nezaboravni razgovor. Zove Tomu da mu priđe bliže. Toma polako prilazi i ne skida pogleda s Isusa. Još teško vjeruje svojim očima. Tako se žestoko opirao svojim prijateljima da je s Isusom gotovo i tvrdoglavo ustrajao u svojem zahtjevu: »Tek kad ga dotaknem, i to njegove rane, onda ću vjerovati.« I kao u transu prilazi Isusu. Spušta se na koljena i govori svoju ispovijest vjere. Za pamćenje.
Gospodine, hvala ti što si tako polako vodio Tomu do konačnog očitovanja. I ja nosim u sebi Tomin mentalitet. Htio bih vidjeti, osjetiti, dodirnuti. Htio bih da se pokažeš i da konačno svim »nevjernim Tomama« bude jasno. Ljutim se što to ne činiš. Sve to, Gospodine, skučava i sužava moju vjeru i čini je nevjernom i praznovjernom. Hvala ti za blaženstvo koje si pri tom izrekao. Ne mislim na njega. Molim te da znam u trenutcima najveće tajne naše vjere, nakon pretvorbe u sv. misi, kad gledam podignutu hostiju i kalež, iskreno reći: »Gospodin moj i Bog moj!«
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Gospodine, htio bih ti ispovjediti svoju vjeru. Iako nosim u sebi Tomu i njegovu nevjeru, iako sam tako često praznovjeran i sumnjičav, ipak priznajem da si mi drag i da si sve mojega života. Da ti si Gospodin moj i Bog moj.

Mirko Nikolić

TOMA I JA

Toma i ja prešutno smo se zarekli u vjernost čovjeku u sebi. Ničim se nismo dali "zavesti".
Nismo voljeli priče o čudesnim
stvarima, nismo tražili ništa posebna, osim onoga što smo mogli vidjeti i doživjeti.
Zarekli smo se u vjernost čovjeku zemlje,
koji je s vremenom ipak postajao sve nesigurniji.
Trebao nam je očit znak i
čvrst dokaz o Životu. Trebala nam je Tvoja probodena ruka i Tvoje rebro u kojem bi se odmorio prst naše privezanosti
uza smrtnost zemlje koja nas je toliko privlačila.
Shvatio sam: Čovjek zemlje nikada
neće moći "razumjeti" Čovjeka neba.
Zato smo i rekli Toma i ja:
"Gospodin moj i Bog moj!"

 

Anton Šuljić

 

Iv 20, 19-31

Sigurno je da su u duši mirni oni u kojima je Krist
(Iz Tumačenja o Ivanovu evanđelju svetoga Ćirila Aleksandrijskoga, biskupa)

Pogledaj kako Krist, prolazeći na čudesan način kroz zatvorena vrata, pokazuje učenicima da je po naravi Bog i da nije drugi doli onaj koji je prije boravio s njima. Otkrivanjem pak tjelesnoga boka i pokazujući tragove čavala očito je dokazao da je uskrisio hram svojega tijela koje je visjelo na križu i tako uništio smrt tijela. On je, naime, po naravi život, to jest Bog.
No toliko mu je, kako se čini, bilo stalo da nas uvjeri u buduće tjelesno uskrsnuće da je, makar je već za njegovo tijelo došlo vrijeme da se prenese u neizrecivu i nadnaravnu slavu, po božanskome određenju htio da ga pokaže kakvo je ono bilo ranije te se ne bi mi­slilo da sada ima drugo tijelo, a ne ono u kojemu je podnio smrt na križu.

Da, pak, naše oči ne mogu podnijeti slavu svetoga tijela - uz pretpostavku da ju je Krist htio pojasniti prije no što je uzašao Ocu - lako ćes razumjeti ako u pamet dozoveš preobraženje što je negda pokazano svetim učenicima na brdu. Blaženi Matej evanđelist piše da je Krist sa sobom uzeo Petra, Jakova i Ivana, da je uzišao na br­do i pred njima se preobrazio. Lice mu je zasjalo kao munja, odjeća mu je bila kao snijeg. Oni pak nisu mogli podnijeti videnje te su pali licem na zemlju.

Posebnom se, dakle, namjerom Gospodin nas Isus Krist pojavljuje u prijašnjemu liku, a ne u slavi koja mu se duguje i koja dolikuje njegovu preobraženu tijelu. Nije htio da se vjera u uskrsnuće prenese na drugo tijelo, a ne ono što ga uze od svete Djevice i u kojemu - po Pismima - raspet umro. Smrt ima moć jedino nad tijelom te je iz njega i potjerana. Da, naime, nije uskrslo njegovo umrlo tijelo, kako bi bila nadvladana smrt? Ta, kako da prestane vladavina ras­padljivosti ako ne po jednome od razumnih stvorova koje se podložilo smrti? Svakako, ne po kojoj duši ni po kojemu anđelu, pa ni po samoj Božjojriječi. Budući da smrt ima vlast jedino nad onim što se po naravi može raspasti, s pravom je moć uskrsnuća valjalo usmjeriti prema tijelu i tako uništiti tiransku silu same smrti.

Svatko će, tko je pametan, činjenicu da je Gospodin ušao kroz zatvorena vrata ubrojiti među ostala njegova čudesa. On ovim riječima  pozdravlja učenike: »Mir vama!« (Iv 20,19). Sama sebe naziva mirom. Oni u kojima je Krist nazočan, svakako su mirni i spokojni u duši. To je, zacijelo, Pavao želio vjernicima kada kaže: »Nek mir Kristov, koji nadilazi svaki osjećaj, čuva vaša srca i vaše pameti« (Fil 4,7). A Kristov mir, koji nadvisuje svaki osjećaj, nije po Pavlu drugo doli njegov Duh. Tko u njemu ima udio, ispunjen je svakim dobrom.