Bog u liku čovjeka
Udaljavajući se vremenski od Božića, Crkva se u liturgiji ne udaljava od božičnoga misterija, već ga nastoji u svjetlu vjere dublje shvatiti. Na jednoj strani nastoji proniknuti u preegzistenciju betlehemskoga Djeteta, a na drugoj strani što jasnije izreći značenje toga rođenja za čovjeka i njegovo spasenje. U tom teološkom poniranju u Božji plan spasenja posebno mjesto pripada prologu Ivanova evanđelja koji slušamo već treći put od Božića.
Riječ je zacijelo o jednome od najvažnijih biblijskih tekstova uopće. Tu je svaka rečenica poruka za sebe, a svaka riječ ima svoju težinu. A srž je te poruke: Vječna Božja Riječ (Logos) po kojoj je sve stvoreno sama je u vremenu uzela ljudsko tijelo i nastanila se među nama (Jv 1,14). Tu je jednostavnim a opet tako snažnim riječima uspostavljen most između vječnosti i vremena, povezano je u jedno siromaštvo Isusova rođenja i uzvišenost njegova podrijetla, nemoć ljudske naravi i veličina božanskoga poslanja. U tom Djetetu našli su se božansko i ljudsko jednom zauvijek zajedno. Povučena je crta razgraničenja prema svim mitovima i bajkama. Ne kaže se: »Riječ je postala čovjek«, već: »Riječ je postala tijelo«. Susret Boga i čovjeka nemoguće je izraziti konkretnije.
Problem svakoga govora o Bogu jest problem odnosa duha i tijela, onostranosti i povijesti. U svim filozofijama Bog je mišljen kao Početnik bez početka, kao čisti Duh, Vječni, Svemogući, spram materijalnoj stvarnosti koja je ograničena i prolazna. Poteškoća je uvijek u pitanju kako će čovjek naći pristup Bogu, kako stupiti s njim u zajedništvo. Kršćanski odgovor glasi: Bog je sam riješio za čovjeka nerješiv problem u Isusu Kristu: »Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.« To je sržna istina kršćanstva i po tome se ono razlikuje od drugih religija. Ta riječ odnosi se na čitav život Isusa iz Nazareta, na njegovu riječ i djelo. U njemu čovjeka susreće posve ostvarena slika Božja i nudi mu se kao dar i zadatak u isto vrijeme. Time je započeo proces koji se mora nastaviti u životu Crkve. Zato se svaka teološka antropologija i svaki »kršćanski humanizam« moraju nadahnjivati na toj Ivanovoj rečenici.
Posljedice utjelovljenja
Otkako je Isus povezao Boga i čovjeka u svome ljudskom tijelu, nemoguće je govoriti o Bogu bez poštivanja čovjeka, bez ozbiljnoga shvaćanja međuljudskih odnosa. Otada se božansko u Crkvi može pokazati i dokazati samo kroz ljudsko. Kršćanstvo je u biti vrlo jednostavna i konkretna, ali vrlo zahtjevna religija. Bog se nakon Betlehema objavljuje u svakoj ljudskoj obitelji i životu svakog čovjeka, u njihovoj radosti, žalosti, trpljenju, stradanju. Zanemarujući Božje utjelovljenje sa svim njegovim posljedicama, kršćani su prisiljeni i dalje strogo lučiti između naravne i nadnaravne, svjetovne i duhovne stvarnosti, pretvarajući kršćanstvo tako u neku apstraktnu religiju, pa čak ponekad i u puku ideologiju.
Njemački biskup Franz Kamphaus pripovijeda kako gaje tekst jedne male naljepnice potaknuo na ozbiljno razmišljanje. Pisalo je: »Oponašajte Boga! On je postao čovjek.« Time je zapravo samo na nov način izražena stara Augustinova misao da je Bog postao čovjek kako bi čovjek uistinu mogao postati čovjek. Ne Bog! Ta napast prati čovjeka od samoga početka. Danas se puno govori o čovjekovu samoostvarenju, iza čega se skriva težnja za autonomijom od Boga, što prijeti da završi čovjekovim samouništenjem. Danas je posebno aktualno ono što evanđelist tvrdi za svoje vrijeme: »K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše« (Jv 1,11).
Kršćanstvo je i vrlo osobna vjera. Ona se sastoji u čovjekovu opredjeljenju za Isusa Krista i za njegovo evanđelje u kojem nam se on nudi kao Svjetlo koje dolazi da prosvijetli svakoga čovjeka (Jv l,4s). Taj susret se ne može zamijeniti nekakvim općim traženjem dobrote, ljepote i istine, niti se evanđelje može nadomjestiti nekom prirodnom religioznošću, kao što se ni kršćanska ljubav ne može nadomjestiti općom etičnošću. Isus Krist ostaje nezamjenjivo mjesto susreta Boga i čovjeka i zato nezamjenjiv ideal u ovome svijetu.
Isusa treba nasljedovati
Ako je Isus iz Nazareta nezamjenjiv ideal, onda je čovjekov jedini pravi odgovor na njegov dolazak spremnost njega nasljedovati. Već je Pracrkva u njegovu dolasku vidjela »dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga« (Tit 3,4) prema ljudima koji na to trebaju odgovoriti vjerom i »prednjačiti dobrim djelima« (3,8). Božić je veliko poslanje i velika obveza za svakoga Kristova vjernika u svijetu takvom kakav jest, pritisnut nepravdom i podijeljen mržnjom.
Zbog Krista kršćanin ne smije nikomu, pa ni najgorem nevjerniku uskratiti »dobrostivost i čovjekoljublje«. Na to je snažno upozorio ugledni njemački nobelovac Heinrich Boli kad mu je novinar iznenada postavio pitanje: »Biste li pokušali spasiti primjerice vojnoga pilota koji se, zajedno sa svojim zrakoplovom, survao u more nakon što je upravo bombardirao neko selo u Vijetnamu i pobio desetke nevinih ljudi?« »Da, spasio bih ga« - odgovara Boli - »Ja bih spasio i takva masovnog ubojicu kao što je bio Eichmann, kad bih mogao«. Novinar je iznenađen, pa pita dalje: »To biste vjerojatno učinili u nadi da i zločinac može svoj život promijeniti nabolje?« Književnik odgovara: »Ne samo zato. Čak i kad bih znao da će zločinac ostati zločinac, ja bih ga pokušao spasiti jer imam užasan strah od riječi selekcija, razdvajanje«. Novinar je uporan u svome ispitivanju: »Pa zar oni koji su se svjesno ogriješili ne zaslužuju kaznu?« Time je već dirnuo u sam živac pisca koji se cijeli svoj život iz kršćanskoga uvjerenja bori protiv nasilja u ljudskom mišljenju i u pisanoj riječi, a pogotovo u primjeni stvarne sile nad drugim čovjekom. Njegov konačni odgovor poprima oblik osobne ispovijesti: »Za mene postoji Bog koji je postao čovjek. I budući da on ozbiljno uzima svakoga čovjeka i ne pravi razliku, moram i ja činiti tako.«
Ivan Dugandžić
Tvoj sam, Gospodine, po tajni stvaranja. Bez tebe me ne bi bilo. Ti si me htio još od utrobe moje majke. Po tajni tvojeg odabranja došao sam na ovaj svijet. Početak svojeg postojanja dugujem tebi, budući da si me ti, Bože, obdario životom.
Tvoj sam, Gospodine, po tajni sakramenta krsta. Darovao si mi roditelje koji vjeruju, smjestio si me u narod koji je ukorijenjen u kršćanstvo. Vodom i Duhom svojim Svetim u sakramentu krsta preporodio si me na život djece Božje. Tvoj sam, Gospodine, po tvojem odabranju i po svojem krsnom opredjeljenju.
Osjećam, Gospodine, da ti pripadam i po prvoj svetoj ispovijedi i prvoj svetoj pričesti. Bili su to radosni trenuci moga života. Možda tada nisam bio svjestan neizrecivosti dara, tajne tvoga predanog tijela i prolivene krvi, no osjećao sam da je to nešto što me nadilazi. Bilo je lijepo. Hvala ti, Isuse, za taj osobni dar tvoje ljubavi.
Tvoj sam, Gospodine, jer osjećam da sam stalno u tvojoj priliku koju ja nipošto ne bih propustio. Ja bih te prihvatio, ja bih te prepoznao.
A ipak, nije li, Isuse, to da te tvoji nisu primili zapisano i radi nas danas, radi mene?
Dolaziš i danas. Dolaziš neprestano. Dolaziš u pričesti, u svakoj misi, u sakramentima. Dolaziš u unutarnjim razgovorima duše. Dolaziš, Isuse, u čovjeku, u bratu, u bližnjemu. Želiš date prepoznamo ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u tvoje ime. Dolaziš nam u svojoj Riječi, A meni se katkada čini kao da te nema, kao da ne mariš za nas. K nama dolaziš, a mi te tako često ne vidimo. K nama dolaziš, a mi te često ne primamo. Pogotovu, Isuse, kada je tvoja riječ odrešita i zahtjevna.
K nama dolaziš, Isuse, K svojima dolaziš i danas. Jesmo li bolji od tvojih suvremenika iz evanđelja? Daj nam, Isuse, milost da te prepoznamo, daj nam snagu da te primimo svaki puta kada pokucaš na vrata našega srca
Fra Zvjezdan Linić
