29. NEDJELJA KROZ GODINU

Put služenja

"Ne znate što, ištete", rekao si Učitelju,
apostolima koji poželješe zdesna i slijeva
tebi u Kraljevstvu tvojem.
Mjesto uz tebe mjerili su ljudskom mjerom.
A ti nam mjesto daješ među onima
koji služe jer i sam si bio sluga svima.
Ostavio si dostojanstvo Prvorođenca I zaodjenuo si lik sluge.
Rasvijetli nas srce, Učitelju, da umijemo biti veliki
u radosnom služenju svima i ne dopusti da nas obuzme
mjera slave ljudske
i zamamnost moći koja se opire služenju.
Daj nam uvijek tražiti ono što vodi
U kraljevstvo tvoje.
Amen.

 

 

---

HOD ZA ISUSOM

Mk 10, 35-45

Prvo čitanje, odlomak Izaije proroka o Sluzi Gospodnjem, koji će »...opravdati mnoge i krivicu njihovu na se uzeti« (Iz 53, 10-11), te poslanica Hebrejima o Isusu, Sinu Božjemu, supatniku u našim slabostima, iskušavanu u svemu, osim grijehom podudaraju se s današnjim evanđeljem o učenicima koji traže prva mjesta u Isusovu kraljevstvu.
Isusovi učenici Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi koriste priliku kad su nasamo s Isusom pa od njega zatraže: »Učitelju, daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna a drugi slijeva!« Prizor je u mnogo čemu sličan ljudima koji teže za prvim mjestima, osobito političarima koji medu sobom dijele ministarske stolice. Položaj, čast, ugled, moć, utjecaj, priznanje - sve to ima značajnu ulogu u društvu, primamljivo je za svakoga od nas, bez obzira bili mi kršćani ili ne, vjernici ili ne. Cesto je s takvim visokim položajem spojena i visoka plaća. Zato mnogi teže za prvim mjestima, čeznu za karijerom. A često je borba za prva mjesta povezana s nepravdama, podmićivanjima, klevetama drugih, sposobnijih od njih. U nekih ta borba za vlašću poprima bolesno obilježje povezano s čudnim ponašanjem koje druge ljuti, slično kao što je to bio slučaj s desetoricom Isusovih učenika koji su se razgnjevili na Jakova i Ivana kad su saznali što to oni ištu od Gospodina. Da ne bi!? Oni bi bili prvi!? A zašto baš oni, a što je s nama?
Isus ih dozva i održi im propovijed. Prvo, dvojici je učenika postavio važno pitanje: »Možete li piti čašu koju ja pijem ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?«. Piti čašu je slikoviti izraz. Znači prihvatiti muku i trpljenje, uzeti križ i poći za Isusom na križnom putu. Krstiti se krstom kojim se krsti Isus također je slikoviti izraz, znači prihvatiti mučeničku smrt. Onaj koji želi imati udjela u Kristovoj slavi treba najprije znati i moći prihvatiti križ, ići za Isusom na križnom putu sve do smrti na križu. Per aspera adastra/To vrijedi za sve vjernike, a osobito za one u kršćanskoj zajednici koji teže za nekim dužnosničkim mjestom. Evanđelist Marko vjerojatno time odgovara na pitanja koja su postavljali kršćani u Rimu u vrijeme kad je on pisao evanđelje (65. g. - 70. g.).
Potom Isus upozorava učenike da među njima ne smije biti kao što je među vladarima i velikašima koji gospoduju narodima i drže ih pod svojom vlašću. Isusovi učenici se trebaju ponašati po sasvim drukčijem načelu: »Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge«. (Mk 10, 44-45). Ovim posljednjim riječima Isus je sasvim jasno ukazao na Slugu Gospodnjega. Isus ispunja Izaijino proroštvo o Sluzi Gospodnjem patniku. Sluga Gospodnji opravdat će mnoge tako što će krivicu njihovu, grijehe njihove uzeti na sebe. Isus očigledno smjera na svoju smrt na križu kao otkupninu za grijehe ljudi.
Da li je Isus time htio ukinuti sve razlike među ljudima, ukinuti časti i priznanja, izjednačiti plaće, izjednačiti sve u časti, moći i utjecaju? To ne možemo sasvim jasno iščitati iz ovoga odlomka. Isus je svakako učenicima stavio na srce da se oni ne smiju ponašati kao vladari, gospodari i velikaši. U njegovoj zajednici nema mjesta za visoke časti, visoke rangove u dostojanstvu, nego samo jedan jedini rang, jedno jedino prvo mjesto a to je služiti bližnjemu, biti svima sluga, biti među svima posljednji. Isus se prvi tog načela držao. Nije dao da ga oslovljavaju visokim naslovima: »Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar do Bog jedini« (Mk 10, 18). Nije dao da se njegovi kite visokim i časnim naslovima, zabranio im je nazivati se titulama »rabi«, »otac«, voda«, uobičajenima u rabinskim zajednicama. Isus se zalagao za bratstvo, jedinstvo i zajedništvo medu svojima koji su ostvarili tek neke monaške redovničke zajednice. Isus nije dao da mu drugi služe nego je on drugima služio i na kraju život svoj dao kao otkupninu za mnoge. Bože, kako smo mi u Crkvi daleko od toga!
Nemojmo misliti da je Isusov zahtjev neostvariv. Bilo je u povijesti i kraljeva i kraljica koji su služili, posluživali svoje podanike u bolnicama, u ubožnicama (Sv. Elizabeta Magdeburška, Sv. Franjo i toliki drugi sve do Majke Tereze).
Na kraju, Isus uskraćuje obećanje o bilo kakvim mjestima u kraljevstvu Božjem. Time otklanja krivu računicu s nagradama, odlikovanjima, priznanjima i prvim mjestima. Nagrade i priznanja, prva mjesta u kraljevstvu, u Božjim su rukama, njegov su dar.

Adalbert Rebić