XXVI nedjelja kroz godinu
Bogataš i siromah
Bezimeni bogataš
Nakon prispodobe o nepoštenom upravitelju (Lk 16,1-13) Isus pripovijeda i drugu prispodobu koja još jasnije naglašava potrebu čovjekova obraćenja i mijenjanja nepravednih odnosa među ljudima. To je prispodoba o bogatašu koji pliva u izobilju i o siromašnom Lazaru koji je željan i mrvica s bogataševa stola. Poznato je da je Luka od svih evanđelista najosjetljiviji na odnos siromaštva i bogatstva, odnosno na opasnosti koje od bogatstva vrebaju na čovjeka. Konačna sudbina ovoga bogataša najbolja je potvrda kakoje bezumna računica čovjeka kojemu je posjed dobro urodio: »Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!« (Lk 12,19).
Ta kritička crta prema bogatstvu i simpatije prema siromasima sežu još puno dalje, gotovo u same početke Lukina evanđelja. U tu je svrhu taj evanđelist i svoja blaženstva formulirao drukčije od Mateja. Dok u njega imamo blaženstva nanizana jedno za drugim (Mt 5,3-12), a sedmerostruki jao na posve drugom mjestu (Mt 23,13-32), Luka formulira antitetički: »Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!... Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete!« (Lk 6,20-25). Kako je varljiva ta utjeha koju bogataši nalaze u svome bogatstvu najbolje pokazuje sudbina opisanog bogataša. Nakon svega što je stekao i obogatio se, on je završio u paklu gdje više nema nikakve pomoći. No, o njegovoj sudbini možda najsnažnije govori činjenica da je on bezimen čovjek, dok siromah ima svoje ime - Lazar.
Ta bogataševa bezimenost nipošto nije slučajna, već ima svoju poruku. On koji je živio samo za ovaj svijet i čiji je život s tjelesnom smrću završio u propasti, nije zavrijedio ni da bude upamćen po svome imenu. On jednostavno nije pripadao onima koji su svojim bogatstvom sebi stjecali prijatelje i zavrijedili da budu primljeni u vječne Božje šatore (Lk 16,9). Na njemu se ispunja Isusova slikovita riječ kojom ozbiljno upozorava na opasnost od bogatstva: »Kako li je teško imućnicima u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje« (Lk 18,24s).
Siromašni Lazar
Nasuprot bezimenom bogatašu u ovoj priči stoji siromašni Lazar. Iako je on samo jedan od mnogih siromaha koji su dijelili njegovu sudbinu, on u Isusovim očima zavrjeđuje da bude spomenut svojim vlastitim imenom. I više od toga, njegovo ime ima sasvim određeno značenje, pa prema tome i svoju poruku. Lazar doslovce znači: »Bog pomaže«. Dakle, iako Lazarovi vapaji nisu stizali do bogataševa srca, on nije bio zaboravljen od Boga koji je u cijeloj Bibliji uvijek na strani siromašnih i obespravljenih. Već po svome imenu on spada među one siromahe za koje se posebno zauzimaju starozavjetni proroci, ističući kako su oni poseban predmet Božje ljubavi.
Netko bi možda mogao pomisliti kako je Isus ovdje pretjerao, jer ni on sam ničim ne daje na znanje da se taj bogataš nepravedno obogatio, da je možda nekoga prevario ili oteo drugima. On, kako se čini, nije bio ni škrtac već je okupljao ljude oko sebe i s njima se zajedno gostio (16,19). Dakle, bio je u najmanju ruku društven i druželjubiv čovjek, a takve svi cijene i vole. Zar nije i Isus često prihvaćao poziv bogatih ljudi i sudjelovao kod njih na objedu? Pitamo se u čemu je onda grijeh ovoga bogataša? Samo u tome što je prezreo siromaha, što nije imao osjećaja za njegovu bijedu? Taj je bogataš očito bio jedan od onih koji su na svoju gozbu pozivali samo one koji su im mogli uzvratiti istom mjerom, a nije poslušao Isusov poziv: »Kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih« (Lk 14,13s). Lazar kao siromah očito nije imao mjesta za njegovim stolom.
Isusova riječ zasigurno danas ima još veću aktualnost nego što je imala u njegovo vrijeme, jer svijet možda nikad nije bio tako drastično podijeljen na nevjerojatno bogatu manjinu i sve siromašniju ogromnu većinu. To njihovo, najčešće nepravedno stečeno bogatstvo i nezasitna potreba da se ono trajno povećava predstavljaju najveću zapreku pravednim odnosima među ljudima. Do srca takvih ljudi obično ne dopiru nikakvi pozivi i vapaji za pomoć. Njih nimalo ne dira riječ: »Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš« (16,25). No, takvo stanje današnjega društva ne oslobađa nijednoga kršćanina dužnosti da se trajno pita nije li možda i njemu ono što posjeduje zatvorilo oči za potrebe siromaha oko njega.
Ivan Dugandžić
Gozba uskrsnuća
Isuse, mi nismo najgori. Čak nam se čini da smo prilično dobri u odnosu na mnoge druge. Vjerujemo da si nama prilično zadovoljan. A ipak, izgleda da nešto nije potpuno u redu. Naš grijeh je kao i onaj bogatašev iz evanđelja. Nemamo očiju, nemamo srca da vidimo siromaha pred našim vratima. Za njega nema mjesta u našim salonima, za našim stolovima. Želimo imati svoj mir i svoju lagodnost. Imamo svoje vrijeme za Dnevnik, imamo pravo na svoj počinak. Dočekat ćemo i svršetak svoga života, a da za one vani nismo ni prstom makli.
Zapanjen sam oštrinom presude. Nije li ona malo preteška? Ovaj bogataš zapravo nije učinio nikakvo zlo, nije počinio neki teški grijeh. Abraham mu u tom pogledu ništa ne predbacuje. Upozorava samo na to što se gostio za svoga zemaljskog života i što mu je bilo lijepo. Zar nam ovdje na zemlji ne smije biti lijepo? Zar se samo Lazarovom bijedom može osigurati ljepota neba? Pokušavam te shvatiti, Isuse. Upozoravaš da je nastao ogroman jaz, provalija velika između ovog bogataša i siromaha Lazara. Krivnja je u bogatašu, jer je Lazar stajao na njegovim vratima, ali mu ih on nije otvarao. Upozoravaš nas na slične provalije. Postoje sve veće i veće provalije između onih koji su nam bliski i dragi, onih koji nam pomažu i vole nas, te onih koji ne pripadaju u taj naš uži krug, u izbor našega srca. Mislimo da nismo pozvani sve ljubiti. Ima ih toliko koje prepuštamo ljubavi drugih, koje upućujemo na socijalne urede, kojih se rješavamo da nam ne smetaju. Neka ih drugi prihvate i ljube. A pokucali su na naša vrata!
Dobri Isuse, bojim se da ta provalija u vječnosti može postati nepremostivom. Ti nam dolaziš u takvima koje nitko neće i kucaš na vrata našega srca. Hoćeš li zateći vrata moga srca otvorena?
Probudi nas, Gospodine, i pošalji nam neki znak dok još nije kasno! Međutim, ti nas upućuješ na Sveto pismo. To je jedinstvena Riječ, to je konačan znak! Tu je sve rečeno, sve zapisano. Nauči nas, Gospodine, čitati poruku tvoje Riječi. Daj, Gospodine, da shvatimo hitnost ovoga časa, da poslušamo Mojsija i proroke kako bi pale ljuske s naših očiju koje više ne mogu vidjeti pravu istinu i punu stvarnost. Daj da danas čujemo tvoju Riječ koja određuje našu budućnost.
Isuse, siromašni Lazaru pred našim vratima, obrati nas. Trgni nas iz naše samodostatnosti i ravnodušnosti u odnosu na braću i sestre oko nas. Daj da u svima njima otkrijemo i prepoznamo tebe. Ti si, izranjen i prezren, na sebe uzeo rane i boli svih siromaha svijeta, svih Lazara pred našim vratima. Nađi, Isuse, koji se kriješ u njihovu obličju, u nama otvoreno srce za svaku ljudsku bijedu i nevolju. Ako te prepoznamo sada, tada ćemo te prepoznati i u vječnosti. Danomice nas gostiš na gozbi svoje ljubavi. Danomice smijemo na euharistijsko slavlje i uživati kruh života. Daj nam milost, da nahranjeni tobom i mi podijelimo svoj kruh, svoj život s gladnima ovoga svijeta. Naći će se tada i za nas mjesta u vječnosti, i to ne samo na krilu Abrahamovu, već u neizrecivom krilu Oca nebeskog.
Fra Zvjezdan Linić
