XXV nedjelja kroz godinu
Lažna duhovnost
Bog i Mamona
Bog ima posvemašnje povjerenje u čovjeka. Stvara ga slobodnim i odgovornim. Bog sve dariva, i čovjek je pozvan da o tome vodi računa. Ali čovjek tako često uskraćuje svoj pristanak, stvara druge bogove kojima želi služiti, kao stoje novac, interes, čast, ugled, bogatstvo. I Bog postaje sporedna vrednota u životu. Kult pravome Bogu i kult bogatstvu-mamoni su u oprečnosti. Nema polovičnosti: ili služiti Bogu u braći, ili služiti svojim probicima. Idolatrija je napuštanje pravog Boga da se slijedi poganska božanstva; svesti pravog Boga na poganskog, koji se brine za sebe i pazi na žrtve i prinose, a ne za dobro čovjeka; znači podlaganje čovjeka stvarima, vlast čovjeka nad čovjekom. I žrtve su maleni, neugledni, bez obrane i zaštite.
Bog se brine za malene, prezrene, odbačene. Varanje i izrabljivanje uvijek je bilo prisutno u ljudskoj povijesti. Amos, najstariji prorok pisac, pozvan je sa svoga posla - bio je "stočar i gajio divlje smokve" - da propovijeda Božju riječ i Božju pravdu. Vremena su Jeroboama II, vremena velikog procvata gospodarstva i trgovine, ali i bezočnosti u trgovini, u gospodarstvu, u sudovima. Pojedinci nastoje da se što prije obogate i sagrade svoje raskošne dvore i ljetnikovce, "gazeći potrebnika i satirući uboge na zemlji".
Amosova je riječ snažna i otvorena: optužuje trgovce žitom koji izrabljuju poljodjelce. Ne gledaju na bijedu siromaha koji se prodaje u ropstvo za sandale da bi preživio. Bezdušnicima ništa nije sveto, ni "mlađaci", subotni počinak, i žele da ti dani prođu što brže da bi nastavili svoju rabotu i varanje. Ali Bog je tu, Bog pravde, kome ništa ne izmiče, koji svakome naplaćuje po njegovim djelima.
Evanđelje nam donosi prispodobu o nepoštenom upravitelju. Isus možda ima u vidu neki konkretni događaj o kojem se naveliko priča. Posjednik ima povjerenja u upravitelja. Nadzor je neredovit i nepotpun. Upravitelj je nevjeran. Gospodar ga upozorava da razbacuje i troši njegova dobra, i prijeti mu otkazom.
Sada se upravitelj posluži lukavstvom: mijenja zadužnice svoga gospodara sebi u korist, na štetu gospodara. Vidi se da je bio trgovac na veliko. 100 bata ulja (= 36,5 1, vrijednost oko 1.000 denara, a denar je dobra radnička plaća) krivotvori na 50 bata; 100 kora žita (= 450.000 1, vrijednost oko 2.500 denara) krivotvori na 80. Smatra da si je tim postupkom osigurao budućnost za nekoliko godina.
Gospodar pohvali zlog, ali vidovitog, upravitelja. Kako? Zar nam taj može biti uzorom? Isus želi samo privući pažnju: tako rade sinovi ovoga svijeta, oni su toliko prepredeni u stjecanju zemaljskih dobara i izbjegavanju zla. Isus želi naglasiti: predstoji krajnji i konačni trenutak, te se ne možemo neodlučno poigravati vremenom: traži se hitna odvažnost za temeljne odluke. S Isusovim nastupom počinju posljednja vremena. Potrebno se odazvati "brzo" na njegov poziv, pred konačnim sudom koji dolazi. Zlim upravljanjem upravitelj je sebi stekao prijatelje za trenutke bijede. I mi moramo "nepoštenim bogatstvom", jer mu je izvor nepošten ili je prigoda da počinimo nepoštena djela ako ga ne iskoristimo pomaganjem siromaha, steći prijatelje koji će nas primiti u "vječne stanove".
Možda Isus ima pred sobom carinike koji su na dobro upotrijebili novac kojemu porijeklo nije čisto. Radi se o zloupotrebi bogatstva. To Isus jasno kaže: "Ne možete služiti Bogu i bogatstvu-mamoni". Mamona znači čvrstoća, sigurnost, pouzdanje, nešto u što se možemo pouzdati. Ovdje je u suprotnosti s "Bogom", predstavlja demonsku moć koja zarobljava ljude, upropašćuje, kao i Baal. Mamona ima isti korijen kao u vjeri "amen". Dakle, ono u što se stavlja svoje pouzdanje, svoju sigurnost, u što polažemo svoje srce, ideal života, što nema veze s Bogom. Tko je rob bogatstva, ne može biti sluga Božji.
Crkva je molitvena zajednica koja priznaje samo Boga za apsolutnog Gospodara. Pavao (2. čit.) potiče vjernike da mole za sve ljude. Opasna novost. U rimskom carstvu vlada kult cara, ne moli se za cara nego se molitve upravljaju caru. Moliti za one koji su na vlasti znači priznati onog koji je jedini uzvišen, iznad svih ljudi, a to j e samo Bog. Crkva priznaj e zakonitu vlast, njenu službu i nužnost, ali podsjeća da ta vlast i moć moraju poslužiti Crkvi da može provoditi "miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti".
Nema polovičnosti: ili služiti Bogu u braći ljudima, ili služiti mamoni, idolu svojih strasti i nastranosti. Bog, i Bog jedini mora biti sve, apsolutna vrednota u našem životu.
Nepošteno bogatstvo
Današnja Služba riječi govori nam kako se moramo služiti dobrima ovoga svijeta.
Religija se ne smije sverti na neki organ socijalne pravde, ali mora pravdu braniti u ime Božje kad je ona pogažena, bez straha pred moćnim bogatašima. Uzor nam je prorok Amos, prorok Božje pravde, koji odvažno i neustrašivo osuđuje društvene nepravde i ide u pojedinosti, tako da ni danas njegove riječi ne gube na važnosti i aktualnosti (1. čit). Težnja za nepravednim stjecanjem bogatstva moćnika je nezasitna. Blagdane, dane odmora i prekid trgovačkog poslovanja, kao što su mlađaci i subote, ne mogu izbjeći, ali žele da što prije prođu, da nastave sa svojim prljavim poslom. U trgovini varaju: mjere iskrivljuju, i to osjeti posebno siromah koji mora prodati za sandale svoju slobodu, svoju osobu, u što se ni Bog ne usuđuje dirati, da preživi u jednom neljudskom stanju. Ne može se jasnije i odvažnije osuditi socijalni grijeh svih vremena. Gospodin se zaklinje "Ponosom Jakovljevim" (Jahvinom slavom ili zemljom Jakov-ljevom) da "dovijeka neće zaboraviti nijednoga djela vašega". Božja pravda će konačno zavladati svijetom.
Evanđelje nam donosi prispodobu o nepoštenom upravitelju. Neki bibličari tumače prispodobu ovako: "Po ondašnjem običaju u Palestini upravitelj je imao pravo davati pozajmice od dobara svoga gospodara i, budući da za vlastite usluge nije primio naknadu, on je u zadužnicu upisivao veću količinu i po vraćanju pozajmljenoga višak zadržavao kao naplatu za svoje usluge. U našem je slučaju očito bio pozajmio samo pedeset bata ulja i osamdeset kora pšenice. Svodeći zadužnicu na tu zbiljsku količinu samo se odriče svoje lihvarske zarade koju je bio uračunao. Prema tome, on nije 'nepošten' (r. 8) zbog smanjivanja zadužnice, jer se smanjivanjem duga samo odriče neposredne zarade, nego zbog prijašnjih zloupotreba, koje su uzrok njegova otpuštanja (r. 1). Stoga gospodar hvali njegovu snalažljivost (r. 8a)." (BJ).
Ovakvo tumačenje prispodobe ne sablažnjava, poruku može slijediti i društvo tržišnog gospodarstva, ali nemamo više onaj naboj i evanđeosku novinu. Isus je ovu prispodobu rekao u živom očekivanju eshatološke krize koja dolazi neočekivano, kada će svi biti lišeni svake sigurnosti, kada ćemo shvatiti da se ne možemo osloniti na naše zasluge i djela, već samo na veliko Božje milosrđe. Zato je potrebno hitno i spretno raditi, kao što je radio nepošteni upravitelj.
Isus je htio prispodobom potresti lažnu sigurnost svojih suvremenika Židova, koji smatraju da će dolazak Gospodnji biti kazna samo za pogane. Prihvatiti i slijediti Isusa traži hrabrost i spremnost. Zato Isus i završava prispodobu s tugom u srcu: "Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti".
I Luka dodaje Isusove misli, kako se treba služiti bogatstvom "nepravednim", što prema hebrejskom znači: nevjerno, bezvrijedno, varavo; ili: nepravedno, jer ne odgovara utrošenom radu, jer je nepravedno podijeljeno, jer se nepravedno stječe, jer se nepravedno njime služi.
Kršćanin mora, dijeleći milostinju, napraviti sebi prijatelje koji će ga primiti "u vječne šatore". Isus potiče i one imaju "najmanje", dakle i siromahe, da budu vjerni. Kraljevstvo se daje onima koji traže pravdu u ovome svijetu, koji pridonose oslobođenju čovjeka od raznih otuđenja, materijalnih i moralnih, da svijet postane ljudskiji, čovječniji. Konačno, dobra ovoga svijeta ne smiju se nikada pretvoriti u idola kome sve služi. Ili Bog ili mamona - nema druge alternative; ili služiti Bogu, ili bogatstvu-mamoni.
Bog hoće da se "svi ljudi spase" (2. pit.). Zato Pavao i preporuča da Crkva moli na svakom mjestu "za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti". Carevi traže da se njima upravljaju molitve. Pavao ističe: treba za njih moliti, oni nisu nikakva božanstva, već ljudi koji moraju biti u službi čovjeku. Vlast je od Boga ukoliko služi ostvarenju Božjeg nauma spasenja. To apostol jasno kaže: da "provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti".
Izrael je teokratska nacija sa svojim kraljevima, vođama, zakonima. Crkva ima ljudsku, povijesnu uvjetovanost, raspršena u svijetu, među "sve narode". Nijedan narod, područje, vladar ne može se poistovjetiti s Crkvom. Crkva ne govori jednim jezikom, već "svakim jezikom". Kroz raznolikost jezika i kultura svjedoči o univerzalnosti spasenja za sve. Ona je bez oružja i ovozemne obrane, hodočasnička je, ali sigurno plovi kroz uzburkano i tako često orkansko valovlje koje je želi utopiti. A ona Kristovom milošću i istinom uvijek pobjeđuje. Samo traži u svakom narodu i zemlji slobodu ispovijedanja, da može slobodno naviještati evanđelje i na svakom mjestu moliti, podižući čiste ruke u ljubavi i miru.
Uz horizontalu, zauzetost za brata čovjeka, za bratskiji i pravedniji svijet, ispravnom upotrebom varljivih dobara, potrebna je i vertikala: molitvu upravljati Bogu. Bez toga se ne ostvaruje evanđelje ljubavi i mira na svijetu.
