XXV nedjelja kroz godinu

Unutrašnje raspeće Crkve

Kršćanstvo je u svojim najčišćim objavnim izvorima i u svijesti prvih kršćana pokret za miroljubivu, nenasilnu promjenu svijeta silom Božje ljubavi. Svijet pak, koji se ne uzda u Boga, nego u silu bogatstva i vlasti, toj miroljubivosti ne vjeruje. Sam Isus, osobito u posljednjim danima svog ovozemnog života, očito strepi da težnja za vlašću ne zavede i njegove učenike, da se Crkva, koja mora biti kvasac sasvim drugači­jega svijeta, ne izopači poput tolikih drugih ljudskih zajednica.

• Bezbožni »vjernici«

Kad Knjiga Mudrosti (Mudr 2,12. 17-20) spominje bezbožnike, to se ne odnosi izravno na ateiste - jer takvih u ono doba nije ni bilo. Odnosi se u prvom redu i na ljude koji pripadaju vjerskoj zajednici, ali se u osobnoj i društvenoj praksi ne pouzdaju u Božju ljubav, nego se radije osiguravaju novčanom i političkom moći - baš kao i oni koji ne vjeruju. Takvi se kite Božjim imenom, a žive kao da Boga nema. Čak nastoje i vjersku zajednicu organizirati i njezine ovozemne probitke tako dobro osigurati, da bi ona mogla opstati i bez Božje pomoći. Takvi, naravno, ne žele da se Bog javi, jer on bi im pomrsio račune, prisilio bi ih da ga se javno odreknu ili da se doista obrate. A oni ne žele ni jedno ni drugo. Stoga redovito progone njegove proroke, Božje pravednike. Proglašuju ih naivnima, nesnalažljivima, opasnima za cijelu zajednicu. Ušutkuju ih, bezočno izazivaju Boga da im sam dođe u pomoć. Toliko su, dakle, sigurni da Bog nije sila koja djeluje među ljudima, nego da je samo ime koje im treba da se od drugih razlikuju i da drugima sude.

• Gdje rješenja nema

Zajednica koja se predstavlja vjerničkom a u sebi je razdrta svađama oko ugleda i prihoda, doista ne može svjedočiti za svoga Učitelja (Jak, 3,16-4,3). Apostol upozo­rava da u takvoj zajednici nije na djelu sila Duha Svetoga, koju primaju samo oni što pouzdano i iskreno mole, nego da je tu riječ o najprizemnijim neutaženim naravnim požuda­ma. Uzalud je rješavati probleme vjerničke zajednice na toj ovozemnoj razini. Treba se uzdići iznad svega toga, treba doista povjerovati da Crkva raspolaže Silom koja je sasvim drugačija, a jača i djelotvornija od svih naravnih i društvenih interesa. Na toj razini vjernici ne traže među sobom krivca niti nastoje pobijediti protivnika, nego svi zajedno dolaze pred Boga raskajani, moleći da ih on promijeni - da počnu misliti njegovom glavom i ljubiti njegovim srcem.

• Isusova strepnja

Markovo evanđelje (Mk 9,30-37) bolnom jasnoćom suprotstavlja nadnaravnu logiku Križa i naravnu logiku borbe za vlast, koja tako neumoljivo ugrožava ne samo Crkvu kroz povijest nego već njezinu apostolsku jezgru. Tko je Kristov, može se istaknuti, može steći prednost samo tako da ne ističe sebe, nego da se žrtvuje služeći drugima. I ono što se u Crkvi uobičajeno zove vlast, u svojoj je biti najodgovornije služenje. Kristovo je Kraljevstvo na ovome svijetu, ali nije od ovoga svijeta. Jer je u svijetu, svijet u njega prodire, te ono naizgled poprima ustrojstva vlasti, sukladna istodobnim ze­maljskim porecima. No, jer nije od ovoga svijeta, vjernost Kristu trajno u njoj lomi takvo poimanje vlasti, vodi je putem patnje i Križa - da bi uvijek iznova zaživjela svoju istinu.