Posljednji će biti prvi
Zbog velike vremenske udaljenosti, neke zgode iz evanđelja nam nije baš lako shvatiti, jer govore o običajima i načinma ponašanja koji su nam strani. Iako neobična, ova zgoda koju donosi Matej u današnjemu evanđelju moguća je uvijek i posvuda. Doduše, najteže bi bilo naći tako velikodušna posjednika koji bi bio spreman isplatiti čitavu dnevnicu onima koji su radili samo jedan sat, jer bi tako brzo bankrotirao. Najlakše bi dakako bilo naći onih koji bi u vinograd došli samo posljednji sat, ali zacijelo ne bi uzmanjkalo ni onih koji bi na kraju žestoko negodovali, ako bi svi primili istu plaću. Sasvim je sigurno da bi Isusov odgovor i danas glasio: »Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?« (Mt 20,15).
Priznajmo da smo svi nekako skloni dati za pravo onima koji su radili čitav dan i koji se bune protiv izjednačavanja u plaći. Nekako nam se čini logično da nije pravo dati jednaku plaću onima koji su se mučili čitav dan kao i onima koji su radili tek jedan sat. No gospodar vinograda ih upozorava kako on ne čini nikakve nepravde, jer njima je isplatio točno prema pogodbi. Dakle, problem nije u odnosu između unajmljenih radnika i gospodara vinograda, jer tu je sve kako je dogovoreno. Da se prethodno nisu složili oko dnevnice, oni zasigurno ne bi kod njega ni radili.
Problem je samo u onim drugima, zapravo u njihovu kasnom dolasku i uključivanju u posao, a čini se još više u gospodarevoj velikodušnoj spremnosti da i njima dade punu plaću. Da nije bilo ovih posljednjih, ne bi bilo nikakve nesuglasice, radnici bi primili svoju plaću i zadovoljni bi otišli kući. Još bi pritom zahvalili gospodaru vinograda što im je dao priliku da zarade dnevnicu. No oni su svojom reakcijom uvrijedili i gospodara i one kojima je on iskazao dobrotu, a sebi nisu ništa pomogli.
Zar je oko tvoje zlo... ?
U protestu radnika prvoga sata prepoznaje se zavist, koja nije slučajno ubrojena među sedam glavnih grijeha. Za nju je već davno grčki pisac Euripid rekao da je najgora od svih ljudskih bolesti. A najgora je zato što zavidan čovjek ubija sam sebe, izjeda svoje vlastito srce u nemoći da drugome pomuti njegovu sreću. Zavidan čovjek je nesretan zato što je netko bolji od njega, što ga drugi prihvaćaju i cijene, što mu nešto bolje uspijeva u životu. Zavidnika to boli, on se s time ne može pomiriti.
A Bog, koji svakome daje svoje darove kako hoće, ali od svakoga i traži različito, uvijek odgovara kao gospodar iz ove prispodobe: »Prijatelju, ne činim ti krivo...Nisi li se pogodio sa mnom po denar?...Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?« (20,13.15). Zavist je nažalost duboko ukorijenjena u svakome čovjeku i treba nam se čitav život boriti daje pobijedimo. Mnoga velika zla započela su upravo tako što netko nije mogao izdržati tuđu sreću.
U jednome romanu opisan je život u meksičkom gradiću u kojemu mnogi žive od traženja i prodavanja bisera. Jednoga dana pročulo se kako je jedan od tih lovaca na bisere imao posebnu sreću, kako je našao rijedak i dragocjen biser. Vijest se vrlo brzo proširila, svi su o tome pričali. U gradiću je bilo više otkupnih mjesta, ali su sva pripadala istomu posjedniku koji je diktirao cijene. Uskoro je shvatio kako su se svi dogovorili da mu biser otkupe po najnižoj mogućoj cijeni. To je već pomutilo njegovu sreću zbog nalaska, pa je počeo razmišljati kako će biser odnijeti daleko u drugi grad i tamo ga bolje unovčiti. No sad su mu već počeli otvoreno prijetiti smrću, ako biser ne proda njima. Njegova žena, sva u strahu, savjetuje mu da se toga bisera čim prije riješi, a on ne želeći ga dati u bescjenje ponovno ga baca u more. Pisac je to popratio riječima: »Tako završava priča o biseru i sreći na koju ljudi još nisu spremni.«
Zašto zavidjeti?
Biblija je puna primjera koji govore o zavisti i njezinoj štetnosti po čovjeka. Prije nego je Kain ubio brata Abela, bio je zavidan što se žrtva njegova brata više svidjela Bogu od njegove. Sinovi patrijarha Jakova nisu mogli podnijeti da njihov otac najviše ljubavi poklanja najmlađemu sinu Josipu, pa su ga iz zavisti prodali egipatskim trgovcima. Veliki svećenici i farizeji nisu mogli podnijeti da Isusova riječ nailazi na takav odjek kod naroda i da ga toliki slijede, pa su iz zavisti odlučiti ubiti ga.
Najbezumnije kod zavisti je to što ona ne uništava samo drugoga, nego i onoga tko zavidi. Jer, u Kaina su nastale muke tek kad je uklonio svoga brata Abela. Tek tada mu je postao neizdrživ glas savjesti: »Kaine, gdje ti je brat Abel?«. Braća, nakon što su prodala Josipa u ropstvo, morala su se čitav život pretvarati pred svojim ocem, lagati kako ga je usmrtila divlja zvijer i trajno brata nositi na savjesti. Židovi koji su iz zavisti i mržnje vikali: »Smrt njegova na nas i na našu djecu« postali su krivci smrti ne samo pravednika, već bogočovjeka Isusa Krista.
Vratimo se još jednom Isusovoj prispodobi i pokušajmo naći svoje mjesto u njoj. Pritom posebno obratimo pozornost na njezin drugi dio, ne zaboravljajući da je gospodar vinograda sam Bog. Daljnji rasplet možemo shvatiti samo na osnovi čitavoga evanđelja. A ono kaže da nema čovjeka koji bi bio radnik prvoga časa i imao pravo na plaću pred Bogom, jer Bog se svima smilovao i zato su svi ljudi radnici nekoga kasnijeg sata, bez ikakva prava da bilo komu zavide. Kako onda shvatiti da se mnogi kršćani ne znaju veseliti nečijemu obraćenju. Umjesto da kažu: Hvala Bogu što je taj čovjek našao put k Bogu, oni znaju reći: Što je radio do sada? Teško je zaključiti da su takvi kršćani sretni u svojoj vjeri i zato ne mogu shvatiti da svaki čovjek ima pravo na sreću s Bogom.
Isus nas uči da je vjera nezasluženi Božji dar koji se može samo zahvalno prihvatiti i radosno živjeti. Zato, ako smo shvatili evanđelje, naš rad u vinogradu Božjem ne može nikad biti prisilan rad. On sam po sebi je već plaća i nagrada jer nam osigurava Božju blizinu i ljubav. Takav čovjek neće nikad imati razloga bilo komu i za bilo što zavidjeti.
Ivan Dugandžić
