Jedan od prvih tumačenja prispodobe o milosrdnom Samaritancu kod crkvenih Otaca glasi:
"Čovjek koji jer silazio jest Adam, Jeruzalem je raj, Jerihon je svijet; razbojnici su neprijateljske moći, svećenik je zakon, levit su proroci, Samaritanac je Krist, rane su nepokornost, gostionica koja prima sve one koji su voljni ući jest Crkva, dva denara jesu Otac i Sin, gostioničar je crkveni pastir komu je povjerena briga, a činjenica da Samaritanac obećava povratak, označuje drugi Spasiteljev dolazak" (Origen, Hom. in Lc. 34).
Jedan drugi stari pisac kaže:
"Tko bi drugi mogao biti taj bližnji, ako ne sami Spasitelj? Tko je više od njega imao samilosti prema nama kojima je prijetila smrt od gospodara ovoga svijeta tmina s tolikim ranama, bojaznima, strastima, srdžbama, patnjama, lažima i uživanjima? Za sve te rane jedini je liječnik Isus. On na naše izranjene duše lijeva vino, koje je krv iz loze Davidove; on nam u izobilju daje ulje, a to je Božje milosrđe" (Klement Aleksandrijski, Quis dives, 29).
XVI nedjelja kroz godinu
Novo učenje
Ljubav bez granica
U pitanju pismoznanca: »Tko je moj bližnji?« treba zapravo gledati želju i potrebu toga čovjeka da točno znade dokle seže zapovijed ljubavi prema bližnjemu. To nas podsjeća na onu isto tako odveć ljudsku Petrovu potrebu da znade gdje je granica opraštanja: »Gospodine, koliko puta da oprostim brata svomu ako se ogriješi o mene?« {Mt 18,21). Zanimljivo je da Isus i u jednom i u drugom slučaju, umjesto izravnog i točno preciziranog odgovora pripovijeda određenu prispodobu. U Petrovu slučaju to je prispodoba o okrutnom dužniku {Mt 18,23-35), a ovdje je riječ o primjeru milosrdnog Samarijanca. Za taj tekst s pravom je rečeno da se u njemu zrcali čitavo Isusovo učenje kao što se cijelo nebo zrcali u kapi bistre vode.
U Isusovoj priči ništa nije slučajno. Pomno su izabrani i mjesto na kojem se priča događa, kao i osobe o kojima je riječ. U Jerihonu nadomak Jeruzalema živjeli su mnogi hramski svećenici i leviti. Dvojica spomenutih možda su se nakon obavljene službe u hramu vraćala kući. Zašto zaobilaze unesrećenog čovjeka, zašto mu ne pomognu? Moguće je da su teško izranjena čovjeka držali mrtvim, a dodir mrtvaca značio je kultsku nečistoću koje se trebalo čuvati (usp. Lev 21,1). Možda su se bojali da razbojnici i dalje vrebaju, pa su prošli što su mogli brže. U svakom slučaju više su mislili na sebe nego na čovjeka u nevolji. Isusu nije bila strana kritika praznoga kulta i vjernosti slovu Zakona umjesto duhu, pa nije isključeno da to treba gledati i u primjeru dvojice hramskih službenika.
Samarijanac, stranac, još k tomu smatran neprijateljem Židova, ima ono što nedostaje dvojci ljudi kulta, ima milosrđa. Nošen tim osjećajem, on nadvladava sve barijere koje stoje između njega i nesretnog čovjeka, priskače mu u pomoć i štoviše brine se i za proces njegova ozdravljenja. Zakonoznanac koji je želio znati tko je njegov bližnji sad je odjednom suočen s Isusovim pitanjem: »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« (10,36). Nemoguće je izbjeći odgovor: »Onaj koji mu iskaza milosrđe«, a Isus povlači jedini logičan zaključak: »Idi pa i ti čini tako!« (10,37).
još jednom Isus se na da uvući ni u kakvu besplodnu raspravu o židovskom tumačenju zapovijedi Zakona. Ispred svakoga odgovora ide govor srca u obliku milosrđa, što je Isus popratio posebnim blaženstvom (usp. Mt 5,7). Milosrdno srce jedino je u stanju na pravi način ispuniti zapovijed ljubavi prema bližnjemu: ono ne pita već djeluje. Ivan je u konkretnim uvjetima života svoje zajednice morao to na svoj način naglasiti: »Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom« {liv 3,18). Te riječi ni danas nisu izgubile ništa na jasnoći, ali i na potrebi da budu ozbiljno shvaćene.
Ivan Dugandžić
