XV NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanje svetoga Evanđelja po Mateju (13,1-23)

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama:
»Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!«
I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati - i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.
Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito - to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje - to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«

---

Isus govori u prispodobama
Današnje evanđelje početak je Isusova govora o kraljevstvu nebeskomu u prispodobama. Kao što je Matej prethodno od manjih tekstova napravio veliki Govor na gori (Mt 5 -7), u kojem govori o »novoj pravednosti« onih koji prihvate Isusovu poruku, tako je u Mt 13 prikupio ništa manje već sedam prispodoba koje osvjetljuju početak, rast, trajanje i svršetak kraljevstva nebeskoga. Za potrebe toga govora on je oblikovao i novu scenu. Dok je svoj prvi veliki govor smjestio na brdo, ovdje Isus govori iz lađe mnoštvu koje ga sluša okupljeno na obali, kao u kakvome amfiteatru.
Govor u prispodobama bio je doduše poznat i u Starome zavjetu kao i u židovstvu Isusova vremena, ali on nije nigdje tako snažno zastupljen kao u Isusovu navještaju. S pravom se naglašava kako on čini jednu od prepoznatljivih karakteristika Isusova govora. U čemu je posebnost takva govora? Iako je kraljevstvo Božje odnosno u Mateja najčešće kraljevstvo nebesko glavni sadržaj Isusova navještaja, on nigdje nije rekao što je to kraljevstvo nebesko. Nema njegove definicije. Nigdje ne možemo pročitati: »Kraljevstvo je Božje to i to«.
Umjesto toga, Isus svoj govor najčešće započinje: »Kraljevstvo je nebesko kao...«, pripovijedajući onda neku slikovitu zgodu iz prirode ili iz života ljudi. To pripovijedanje nikad ne završava nekakvim sažetkom ili posebnim isticanjem neke točke, već on iznenada prestaje govoriti, a svoje slušatelje ostavlja da reagiraju, da odgovore na ono što su upravo čuli. To je izrazito poticajan govor koji bismo mogli nazvati slikovitim pozivom na obraćenje. Isus ne pripovijeda svoje prispodobe zato da bi njegovi slušatelji naučili nešto novo, već da bi prihvatili tu novu stvarnost koja im se nudi u njegovu navještaju.

Sudbina riječi Božje
Već je prorok Izaija razmišljao o sudbini riječi Božje i uspoređivao je s onim što se događa u prirodi: »Kao što dažd i snijeg s nebesa silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruh za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah« (7z55,10sl). Slično je i Isus razmišljao o sudbini riječi svoga navještaja i izrazio to u prispodobi o sijaču. Ipak čini se da on nije bio tako optimističan s obzirom na sudbinu posijanoga sjemena, jer u njegovoj priči tek svako četvrto zrno donosi plod.
Ako je oko Isusa okupljen »silan svijet«, to bi moglo značiti da je tu prispodobu izrekao u nešto kasnijoj fazi svoga navještaja, kad je već imao prilično iskustva s ljudima kojima je govorio. U svakome slučaju on se ne zanosi tim »silnim svijetom« koji ga sluša već prodire dublje u njihovu nutrinu. U Ivanovu evanđelju nalazi se jedna rečenica koja govori o toj Isusovoj suzdržanosti u odnosu na one koji ga traže: »No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao« (Iv 2,24). U tome mnoštvu su i oni koji su tu takoreći »usputno«. Oni imaju puno drugih poslova i briga i zato će sjeme riječi vrlo brzo nestati iz njihova sjećanja, slikovito rečeno, pozobat će ga ptice nebeske. Među slušateljima su i oni koje je moguće trenutačno zagrijati, ali ih je teško pokrenuti da poduzmu nešto ozbiljnije. Slikovito rečeno, to je plitka zemlja gdje sjeme brzo iznikne, ali postane žrtvom prve žege, jer nema duboke zemlje odakle bi crpilo vlagu. Jedan dio slušatelja toliko je zahvaćen svojim manama i porocima, da sjeme riječi nema nikakva izgleda da se uspješno razvije. U slici to je trnje s kojim se nježna stabljika ne može nositi. Ali tu su naposljetku i oni zbog kojih se sav taj trud isplati, koji primaju riječ i rađaju obilat rod. Slikovito rečeno, to je dobra zemlja.

Tko ima uši, neka čuje
Umjesto bilo kakva sažetka u kojemu bi nešto posebno istaknuo iz upravo iznesene prispodobe, Isus je sve popratio pomalo zagonetnom riječju: »Tko ima uši, neka čuje!« (13,9). Razumije se da svi imaju uši, ali svi ne slušaju kako bi trebalo slušati. Bog nikada ništa ne nameće, već samo nudi, računajući uvijek s čovjekovom slobodom. Upravo na tome je glavni naglasak - slušanje riječi Božje. A sadržaj riječi koju Isus naviješta jest tajna kraljevstva Božjega, kojoj se čovjek može otvoriti ili zatvoriti. Marko u svome evanđelju, nakon što je donio tumačenje prispodobe o sijaču, donosi slikovitu riječ o svjetiljci, pa tek onda Isusovu opasku: »Ima li tko uši da čuje, neka čuje« (Mk 4,23). No tek onda dolazi Isusova riječ koja skreće pozornost na tu tajnu: »Pazite što slušate. Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. I nadodat će vam se. Doista, onomu tko ima, dat će se, a onomu tko nema, oduzet će se i ono što ima« (4,24sl).
Pod tim vidikom treba promatrati i slikovitu riječ o različitim tlima na koja riječ pada. Zašto samo svako četvrto zrno donosi ploda? Prispodoba kaže, zato što je palo na dobru, tj. duboku i dobro pripremljenu zemlju, u kojoj može pustiti korijenje, izrasti u normalnu stabljiku i napokon donijeti rod. A to znači da riječ Božja donosi rod samo u
onome tko ju je dobro čuo, rado prihvatio i u svome srcu pohranio.
Polazeći od toga, nije dobro različite vrste tla vezati uz različite ljude, već različita čovjekova raspoloženja. Svaki čovjek može u odnosu na slušanje riječi Božje nekada biti jedna, drugi put druga, treća ili četvrta vrsta tla. Što se tiče sijača, to jest navjestitelja, on ne smije podleći zabludi da sve ovisi o njemu i njegovu trudu. On treba sijati, i to obilato, ne razmišljajući o uspjehu sijanja, jer uspjeh nije spomenut ni jednom jedinom riječi. Riječ je o plodu koji ne ovisi ni o onome tko priprema zemlju ni o onome tko sije, već o vlasniku sjemena, o Bogu koji daje da urodi.

Ivan Dugandžić

Na čovjeka spada sijati, a na Boga da daje rasti

(Iz Homilije o sijanju koja se pripisuje svetome Atanaziju, biskupu)

Gospodin prolažaše zasijanim poljima; pšenični je klas prolazio žetvom: on nije bio onaj duhovni klas koji je pao na samo jednome mjestu, a plodonosno uskrsnuo za cijeli svijet. O njemu je on sam kazao: »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod« (Iv 12,24).
Isus je, dakle, prolazio između posijanih, on, koji će jednoga dana biti pšenično zrno za uzdržavanje života, za sada je sijač, kako piše u evanđelju: »Gle, iziđe sijač sijati« (Mt 13,3). Isus sije obilato sjemenja, ali množina uroda ovisi o naravi zemljišta. Zato, ondje gdje je zemlja kamenita, sjeme se lako osuši; ne od vlastite slabosti već zbog zemlje. Sjeme ima životnu moć, ali zemlja je neplodna jer je preplitka. Ako zemlja ne zadrži vlagu, sunčane zrake prodiru jače i sjeme osuše; ne nedostatkom sjemena već krivnjom tla.
Sjeme se sije i na zemlju pokrivenu trnjem. Sjeme je uvijek plodno, ali ga zaguši kupina i vanjska mu zapreka ne dopušta razviti njegovu nutarnju snagu. Ako sjeme padne na dobru zemlju, donosi različit rod: negdje tridesetostruk, negdje šezdesetostruk, negdje stostruk. Sjeme je iste vrste, ali različit je plod i različiti su duhovni učinci kod onih koji su poučeni.
Sijač, dakle, iziđe sijati; djelomice je to činio sam, a djelomice po svojim učenicima. Tako nakon Stjepanova kamenovanja Djela apostolska pišu: »Svi se raspršiše« (8,1). Nisu pobjegli iz slabosti niti se odijelise u vjeri, već se samo raštrkaše. Kada su snagom Sijača postali pšenicom i pretvoreni u nebeski kruh životnoga nauka, svuda raznesoše njegove učinke. Onaj koji sije istinu, Isus - jedinorođeni Sin Božji - prolazio je poljima i, prema Očevoj naredbi, nije sijao samo sjemenje, nego i pouke divnoga nauka. Bez sumnje je to sjeme bilo određeno da izvede divna djela.
Sada govorimo o tlu za vrijeme sjetve i klijanja što ga zemlja proizvodi o proljeću. Ne govorimo da poučimo, nego zato da se klanjamo onome koji izvodi te divote. Ljudi izvrše svoj posao time što u plug upregnu volove, po tlu naprave brazde i omekšaju površinu da kiša ne klizi preko nje, već da prodre u dubinu i učini da proklije obilata žetva. U tako pripravljenoj zemlji sjemenje uživa dvostruku prednost: prvo, dubinu i rahlost zemljišta, drugo, skriveno je pticama. No i kada čovjek uči, što je u njegovoj moći, ipak on ne može proizvesti ploda. Na čovjeka spada sijati, a na Boga da daje rasti.
Kada sjeme počne oblikovati vlat i rasti, po klasu se pozna plod: pšenica ili kukolj. Shvatili ste što je pročitano, na menij e da vas privedeni duhovnijemu gledanju. Isus je pomoću apostola posijao po svoj zemlji dobru vijest kraljevstva nebeskoga. Tko je prihvatio propovijed, čuva je dok ne proklija i zato ustrajno pohađa crkvu. Ovdje se sabiremo svi noseći tko pšenicu, tko kukolj; to jest, amo dolazi vjernik i licemjer (toliko da bude jasnije ono stoje pročitano). A mi, crkveni ratari, obrađujemo zemlju motikom propovijedanja da bi tlo donijelo roda. Mi, ipak, ne poznamo vrstu zemljišta i sličnost lišća često prevari ratara. No kada se nauk pretvori u djelo i kada se pokaže plod truda, tada postaje očito tko je vjeran, a tko licemjer.