Usmjeri nam pogled, Gospodine
Broj tvojih učenika koje šalješ,
njih sedandeset i dvojica,
govori nam o mnoštvu, poslanju svih
do kojih je doprla tvoja riječ.
Svi koje si pozvao
poslani su biti svjedoci evanđelja.
Šalješ nas k drugima,
k svima koji su potrebni tvoje riječi.
A drugi su tu, pored nas,
potrebni su riječi koja neće biti izgovorena usnama,
nego životom.
Radije bismo katkad krenuli
k onima koji su daleko
i zborili im mudrost evanđelja.
A ti nam kazuješ da i ljudi uz nas
mogu biti 'daleki'
jer gladni su našeg svjedočanstva.
Zato nas šalješ 'dvojicu po dvojicu'
da jedni drugima budemo
živa riječ spasenja.
Otvori nam, Učitelju, oči vjere da u bližnjima svojima
prepoznamo učenike tvoje. Amen.
Živo vrelo 6-2007
XIV nedjelja kroz godinu
Prepoznatljivost učenika
Nikoga putem ne pozdravljati!
Na prvi pogled može se doista učiniti čudnom Isusova riječ: »Nikoga putem ne pozdravljajte!« (10,4). Na to bi se moglo uzvratiti pitanjem: Kako su onda učenici uopće mogli stupiti u dodir s ljudima ako nisu nikoga pozdravljali? Je li moguće nekomu navijestiti Radosnu vijest, a da ga se prethodno nije pozdravilo? Ta Isusova riječ nije posve nova. Ona ima usporedbu u Starome zavjetu. Prorok Elizej, šaljući svoga momka Gehazija ženi Šunamki kojoj je umrlo dijete da na nj položi prorokov štap, govori tome momku: »Opaši se, uzmi u ruku moj štap, pa idi! Ako koga susretneš, ne pozdravljaj ga; ako te tko pozdravi, ne odzdravljaj mu. Moj štap položi na dječaka« (2Kr 4,29). Budući da se radi o životu i smrti, u pitanju je hitnost slučaja i zato Gehazi nema vremena za zadržavanje s ljudima. A to je zapravo predstavljao svaki pozdrav na Istoku. Nije to bila riječ izgovorena u prolazu kao danas. Pozdrav je uključivao susret i razgovor koji je znao i dugo potrajati.
U Isusovoj zabrani pozdravljanja na putu sadržana je poruka o hitnosti i neodgodivosti navještaja kraljevstva
Božjega, slično kao što je prethodno bila sadržana i u zabrani pokapanja umrloga oca ili opraštanja s ukućanima (usp. 9,59s). Zapravo sve je to sadržano u samoj riječi njihova navještaja: »Približilo vam se kraljevstvo Božje« (10,9).
I drugo, pomalo neobično upozorenje: »Ne prelazite iz kuće u kuću!« (10,7) ima svoj smisao i svoje opravdanje. Prva kuća koja učenike primi u jednom mjestu treba ostati njihovim trajnim boravištem, jer njihova je glavna briga kako navijestiti poruku, a ne tražiti za sebe udobniji smještaj. U tom smjeru ide i savjet: »Jedite što vam se ponudi« (10,8). Učenici koji su poslani bez kese, torbe i obuće (10,4) ne smiju birati ni stan ni hranu. Brige za prolazno ne smiju zasjeniti njihovu brigu za kraljevstvo Božje. Učenici se moraju posve prepustiti providnosti (usp. Mt 6,26-34), a svu svoju brigu usmjeriti samo na svoje poslanje.
U prvoj Crkvi kasnije je ta Isusova riječ o odnosu navjestitelja i njihovih domaćina poprimila različit oblik. Tako Pavao podsjeća svoju zajednicu u Korintu na njezin dug prema onima koji su ih zadužili duhovnim dobrima: »Ako smo mi vama sijali dobra duhovna, veliko li je nešto ako vampožanjemo tjelesna« (IKor9,11), alTim 5,18 podsjeća kako je »radnik vrijedan svoje plaće«, citirajući pritom slikovitu riječ Staroga zavjeta: »Volu koji vrši ne zavezuj usta« (Pnz 25,4). Jači osjećaj odgovornosti prema povjerenom poslanju i čvršće oslanjanje na providnost zasigurno bi i današnje navjestitelje učinili uspješnijima, ali i osobno sretnijima.
Ivan Duganžić
