Nama se puno oprašta
"Šimune, imam ti nešto reći! Vidiš li ovu ženu?"
Smijemo nastaviti Isusov proročki nastup:
"Šimune, jesi li je zaista vidio? Ti vidiš neku ljudsku spodobu, ti vidiš grešnicu, bludnicu, ti vidiš nešto. Međutim, ti ne vidiš bitne stvari, Ne vidiš da je to žena, ne vidiš da je to osoba, ne vidiš njezinu čežnju za novim životom, Ne vidiš njezinu ljubav. Šimune, toliko toga ne vidiš, Ne vidiš ono što i tebe optužuje. Došao sam ti u kuću. Bilo bi tako lijepo, a i običaj je da se gostu operu noge. Ti mi to nisi učinio, a ova mi je žena suzama oprala noge i kosom ih je svojom otrla. Učinila je i više nego što je običaj. Ti mi to, Šimune, nisi učinio. Kao da nisi smatrao potrebnim da mi to učiniš. Priznajem, nisi bio dužan učiniti, ali bila bi to lijepa gesta ljubavi. Pogledaj ovu ženu: ona mi je puno više učinila. Tko ima više ljubavi?
Poljupca mi nisi dao. Znam, Šimune, ni to nisi bio dužan. To se čini dobrim prijateljima. Očito, ja to tebi nisam. Ali svejedno primijeti: ova mi žena nije prestala noge cjelivati. Iskazuje tako veliku ljubav. Dao si mi večeru; pozvao si me kao ugledna gosta; na stolu ništa ne manjka; sve je po protokolu; ne tužim se ni na što, Šimune! Ali svejedno: ne vidim ljubavi. Poljupca mi nisi dao. Nisi mi dao ono što bi me najviše razveselilo, najdublje zadovoljilo. Ova je žena to obilno učinila.
Uljem mi nisi glavu pomazao. Ne prigovaram ti, ali bih htio da primijetiš: ova mi je žena dragocjenom pomašću noge pomazala. Ova je žena izlila na moje noge veliku vrijednost. Prema nekim proračunima ta dragocjena pomast stoji 300 denara, a jedan denar je dnevnica radniku za jedan radni dan. Dakle, ova je žena na moje noge izlila svoju godišnju plaću, veliku svotu. Šimune, jesi li ti sposoban za što takvo? Što te ja stojim? Koliko bi se usudio potrošiti na mene? Ili smatraš to nepotrebnim? Ipak, provjeri: tko više ljubi? Ovoj se ženi mnogo oprašta, jer mnogo ljubi. Kome se malo oprašta, malo ljubi!"
Gospodine Isuse, osjećam da tu više nije riječ o Šimunu, nego o meni. Činim prema tebi toliko koliko moram, koliko mislim da trebam. Međutim, ni ja ti već dugo nisam oprao noge. Pogotovo nisam to učinio svojim suzama. Ne znam kad sam osjetio potrebu da isplačem srce i dušu do tvojih nogu! I meni možeš prigovoriti da od mene nisi primio poljupca. Da, izgleda da činim sve što spada na neki red. Možda se i redovito molim; idem na misu; ne činim neke teške prekršaje zakona; nisam učinio neko veliko zlo. Kao da bi ti trebao biti zadovoljan mnome. Međutim, osjećam, gledajući ovu ženu, da očekuješ od mene poljubac, da očekuješ ljubav, a ne slovo zakona, da očekuješ više oduševljenja i ljubavi. To ti nisam dao! A posebno mi je teško dok razmišljam koliko me ti, Isuse, stojiš. Svakako moram priznati da me ne stojiš puno. Nisam sposoban za tebe žrtvovati nešto veliko, potrošiti svoje imanje. Nisam sposoban riskirati za tebe svoje bogatstvo. Nisam velikodušan. Isuse, ne znam za tebe učiniti neke velike odluke, napraviti neke zaokrete u svojem životu. Bojim se da me ti ne stojiš puno, da ti nisam sposoban dati ono što je meni drago i čega se tako teško odričem.
I meni govoriš: "Dijete moje, imam ti nešto reći! Pogledaj ovu ženu i neka ti progovori njezina ljubav prema meni!"
Fra Zvjezdan Linić
XI nedjelja kroz godinu
Pravda ljubavi
Nama se puno oprašta
U središtu Isusova navještaja kraljevstva Božjeg stoji milosrdni Bog koji spasenje nudi svima, pa i najvećim grješnicima. Svi su evanđelisti sačuvali tu crtu Isusova navještaja, a Luka ju je posebno naglasio. U tu svrhu on je iz bogate predaje o Isusu iz Nazareta izabrao zgode koje posebno o tom svjedoče. Njemu zato imamo zahvaliti neke ponajljepše tekstove među koje spada i današnje izvješće o farizeju i grješnici. Zbog Isusova isticanja kako nije »došao zvati pravedne nego grješnike na obraćenje« (Lk 5,32) i njegove naglašene naklonosti grješnicima, carinici, koji su bili uvjereni u svoju pravednost i smatrali da grješnike treba prezirati, prisili su mu uvredljivu etiketu: »prijatelj carinika i grješnika« (Lk 7,34).
Ako Luka donosi tu riječ, to znači da je još u vrijeme nastanka njegova evanđelja taj Isusov stav prema grješnicima za neke i u Crkvi bio zazoran. Opisujući potom što se dogodilo u kući farizeja Šimuna koji je Isusa pozvao na objed (Lk 7,36-50), Luka ne želi samo obeskrijepiti taj prigovor negdašnjih farizeja, već istodobno osuditi farizejsko ponašanje u Crkvi svoga vremena. On je u Šimunovoj kući napravio pravi mali scenski prikaz s dva čina koji se odlikuje jednostavnošću i zaokruženošću.
U prvom činu u središtu je Šimun koji u svojoj samouvjerenoj pravednosti gleda s prezirom ne samo na ženu grješnicu koja je nepozvana pristupila Isusu, već još više na
Isusa koji ne prosvjeduje protiv toga. Ako je prije i imao neke dvojbi s obzirom na Isusa, farizej je sada uvjeren da tih dvojba više ne može biti. On jednostavno zaključuje: »Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grješnica« (7,39). Ljudi su često u napasti da misle kako poznaju drugoga. Nekad su čak spremni to izraziti u obliku prijetnje ili ucjene: Poznam ja tebe! Znam \ko si i što si! Takvo »poznavanje« drugoga problematično je iz najmanje dva razloga: ono se temelji na vanjštini i zato je uvijek upitno; ono je još problematičnije zato što smo ga spremni upotrijebiti kao sredstvo ucjene, pritiska na drugoga.
Svi su evanđelisti zabilježili kako Isus proniče čovjekovu nutrinu, kako poznaje čovjeka, ali to znanje o čovjeku Isus nikad ne koristi protiv čovjeka, već njemu u korist. Za Isusa to je put da se lakše približi čovjeku i da mu ponudi spasenje, da ga oslobodi njegovih zabluda i tereta grijeha. U konačnici to je znanje srca, poznavanje u ljubavi. Grješnici u susretu s Isusom to osjećaju, otvaraju mu se i primaju spasenje. I ovdje opisana grješnica jedna je od tih. Ona dolazi da zahvali za tu spoznaju do koje je došla slušajući prethodno Isusa.
Obostrani dug
Drugi čin Lukina scenskog prikaza donosi potpuni obrat zahvaljujući Isusovu pripovijedanju prispodobe o dvojici različitih dužnika. Opazivši Šimunov prezir prema ženi i njemu samom, Isus ostaje savršeno miran, ali pripovijedanjem svoje prispodobe jasno daje na znanje da je pročitao Šimunove misli. No za Isusa to nije razlog da, braneći sebe i ženu, osudi Šimuna. On ostaje dosljedan svojoj riječi kojom je opisao razlog svoga dolaska na svijet: »Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno« (Lk 19,10). Za nj u tom trenutku nije izgubljena samo žena, već i Šimun zbog svoga uvjerenja da njemu ne treba milosrđe. I jedno i drugo su, doduše, na različite načine, bolesnici kojima je potreban liječnik (usp. Lk 5,31).*Razlika je samo u tome stoje žena to već shvatila i doživjela sreću oproštenja, a Šimunu tek treba otvoriti oči za to.
Zadivljuje način kako Isus postupa sa Šimunom. To se već prepoznaje u prvoj riječi koja ne samo da nema nikakva prizvuka osude ili prezira, već odaje pravo poštovanje osobe kojoj se obraća: »Šimune, imam ti nešto reći« (7,40). Tek kad je dobio njegov pristanak u kojem ga Šimun priznaje Učiteljem, Isus pripovijeda svoju prispodobu o dvojici dužnika. Nakon toga on ponovno daje Šimunu mogućnost da sam povuče logičan zaključak koji je međutim u isto vrijeme za Šimuna pravo otrježnjenje. U svjetlu prispodobe i svoga vlastitog odgovora Šimun mora napokon shvatiti da je i on sam pred Bogom dužnik, istina manji od javne grješnice, ali ipak dužnik koji također treba Božje milosrđe, što mu ne dopušta da osudi ženu i Isusa.
Razlika između žene i Šimuna nije u pravednosti, već u ljubavi. Ako su prema prispodobi oboje dužnici, znači da su oboje grješnici i da oboje trebaju oproštenje. Isus to ne kaže otvoreno, ali to jasno proizlazi iz njegove zaključne riječi Šimunu: »Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi« (7,47). Ta riječ na prvi pogled kao da nije posve jasna, ali Isus njome želi naglasiti nešto vrlo važno: ženina ljubav je u isto vrijeme i temelj i posljedica oproštenja. U svome grijehu ona nije posve pogazila ljubav prema Bogu i zato je bila otvorena da čuje i prihvati Isusovu riječ oproštenja, a to je u njoj rodilo još veću ljubav koja se očitovala u cjelivanju Isusovih nogu i mazanjem pomašću. Na kraju dolazi pravo objašnjenje zagonetke ženine ljubavi u Isusovoj izravnoj
Ivan Dugandžić
