 |
11. NEDJELJA KROZ GODINU
 Naizgled maleno i jedva primjetno zrno nosi u sebi
želju i snagu za životom i to sve promislu Stvoritelja još od davnine, dok je svijet nastajao. Gorušičino zrno!
Ja sam gorušičino zrno koje si Ti, moj Stvoritelju, posadio na njivi ovoga svijeta da bih se mogao razviti u grm.
Znam svoje mjesto na komadiću zemlje u koju me Tvoja ruka jednom spustila.
Znam da si me Ti htio upravo ovdje gdje jesam i svakoga dana otkrivam razloge svoga postojanja. Ovdje sam i rastem, a preko mene raste i širi se Tvoje kraljevstvo.
Ovdje sam da svojim životom, radom, osmijehom, ispruženim rukama, darovanim riječima, otvorenim srcem pogledom punim razumijevanja drugima oko sebe pružam svjedočanstvo ljubavi Tvoga srca za svakoga. I tako Tvoje Kraljevstvo , raste i preko mene!
Tako maleno i neznatno zrno postaje visok i razgranat grm čije se grane dragovoljno daruju svima potrebnima.
Josip Šimunović
Iv 17 11-19
POLAKO, ALI SIGURNO
Mk, 4,26-34
 Dobri Isuse!
Sjeme klija, raste. Ni ratar ne zna kako. Prepušta se tijeku vremena i zakonu života što si ga ti utkao u biljke.
Ja bih htio znati kako; htio bih vidjeti plodove svoga truda svakog dana; htio bih pratiti rast svojih mogućnosti i tako iz dana u dan živjeti u nekoj sigurnosti.
Ti mi to ne daš. Jamčiš mi svoju zaštitu i pomoć; daješ mi sve što mi je potrebno za život. Ali tajnu života zadržao si za sebe. Dovoljno je da ja živim u tebi i iz tebe.
Katkad nas iznenadi sjeme riječi. Katkad tako mala riječ može učiniti čudesne stvari. Imamo iskustva u našim ljudskim odnosima. Nikada ne možemo predvidjeti zakonitosti djelovanja pojedinih riječi. Često bez neke posebne namjere izgovorimo riječ, misao, a ona odjekne duboko u srcu nekoga tko nas je čuo. Odjekne dublje i plodonosnije nego što smo to sami pomišljali!
Često neoprezno izgovorena negativna riječ prouzroči silna razaranja u duši našeg bližnjega. Ni tu nismo u stanju pratiti sve što je riječ u mogućnosti proizvesti.
Tvoja je riječ, Isuse, životvorna. Nijednu riječ nisi izgovorio u prazno. Zato su ljudi visjeli o tvojoj riječi.
Osjećali su da izlazi iz tvog srca, da iza svake tvoje riječi stojiš ti čitavim svojim bićem i da se mogu povjeriti svjetlu te riječi. Zato su tvoje riječi bile kratke, jednostavne, ali su pogađale ljudska srca.
Da, Isuse, upravo je tvoja riječ bila malena, sićušna kao gorušićino zrno, kao sitno sjeme. Međutim, razasla se u srcima slušatelja i postala je stablom. Na tom stablu, na zajednici tvojih apostola kojima si tumačio svoje prispodobe, gnijezdit će se drugi koji će ih slušati, ptice nebeske tvoga kraljevstva, mi, koji danas na apostolsku riječ vjerujemo, koji njihovo vjerovanje ispovijedamo. To je silno stablo, sposobno ugnijezditi čitav svijet!
Takvo je tvoje kraljevstvo! Za njega se ne treba bojati. Ono će rasti, makar ne znamo kako! Omogući svojom dobrotom svakome od nas da se nađemo u tom kraljevstvu, na tom razgranatom stablu, privučeni tvojom riječju.
Fra Zvjezdan Linić
KRALJEVSTVO JE BOŽJE KAO...
 ...sjeme koje samo raste
Isus je koristio različite usporedbe iz prirode i čovjekova života koje, svaka na svoj način, osvjetljuju narav, rast i sudbinu kraljevstva Božjeg na zemlji. Ovaj put riječ je o dvjema ponajkraćim, ali sadržajem i porukom veoma snažnim: sjeme koje jednom posijano samo od sebe raste te gorušično zrno koje je najmanje među svim sjemenjem, ali može izrasti u veliko stablo. I jednom i drugom usporedbom Isus želi ohrabriti svoje malobrojne slušatelje koji doista nisu imali razloga za neka velika očekivanja. Marko ih je uvrstio u svoje evanđelje zato što se i četrdesetak godina poslije toga situacija nije bitno izmijenila. I tada su kršćani još uvijek bili kap u moru poganstva u Rimskom Carstvu. Ljudski gledano, nisu imali puno razloga za optimizam i nadu.
Sjeme koje samo raste, bez obzira što radi onaj tko gaje posijao, želi reći da sijačev posao nije jedini važan, pogotovo da on nije sve. Ima netko nevidljiv tko se brine o rastu. Ta je poruka važna za današnjeg čovjeka koji je i previše okupiran stalnim analiziranjem, planiranjem i akcijom. Netko je mudro upozorio kako je današnji čovjek nekadašnjem aksiomu »sve je stvoreno« dao novi oblik koji glasi: »sve je moguće stvoriti«. Zato, dok Isusova usporedba počiva na pouzdanju u Stvoritelja koji daje da sjeme izraste i donese plod, uspjeh ogromnog broja današnjih ljudi temelji se isključivo na ljudskoj sposobnosti i okretnosti.
Iza te usporedbe stoji Isus sa svojim načinom života i djelovanja. Koliko strpljivosti u njegovu djelovanju i koliko pouzdanja u Oca nebeskoga! Iako je pred njim čitavi svijet, koji treba zasijati riječi Božjom, on ne pravi nikakve strateške planove, već se obraća ljudima do kojim može u normalnim uvjetima svoga života doprijeti. On se ne iscrpljuje u pretjeranoj aktivnosti, već svoje djelovanje prekida i onda kad mu obećava velik uspjeh kako bi se povukao u osamu i molio. On nije opterećen nikakvim imperativom uspjeha pod svaku cijenu, već mirno i predano prepušta Ocu da on dade plod njegovu radu. On je baš kao sijač iz ove prispodobe. Nakon Što je posijao riječ, znade da će ona niknuti i svoje vrijeme donijeti plod.
U naravi je svakog sjemena da raste, a posebice to vrijedi za riječ Božju, za koju Bog već u Starom zavjetu kaže da se ne vraća k njemu bez ploda (Iz 55,11). Ona to ostvaruje unatoč svim protivštinama kroz koje prolazi. Za Dostojevskoga riječ Božja je Božje sjeme koje, kad jednom padne u čovjekovo srce, »čitav će život svijetliti u njegovoj duši, skrivat se u njemu usred tame, usred smrada njegovih grijeha, kao svijetla toćka i velika opomena«. Tko nije sam osjetio da mu je riječ Božja bila najjače uporište u teškoćama života?
.. .nevidljiva snaga
Druga Isusova usporedba, ona o gorušičnom zrnu, samo nadopunjuje prvu. U njoj je nekako utjelovljenja logika Božjeg djelovanja kroz cijelu povijest spasenja. Bog nema nikakva kompleksa veličine. On između tolikih naroda, i velikih i moćnih, bira sebi najmanji i najnemoćniji. Za proroke mu šalje obične, male, neuke često bespomoćne ljude. Isus bira za suradnike one koji, ljudski gledano, uistinu nemaju što obećati. On sam se ne zanosi ničim velikim. Ne pokušava se nametnuti u Jeruzalemu, središtu židovskoga vjerskog života. Umjesto toga, Isus znade za unutarnji zakon rasta, za nezaustavljivu dinamiku rijeci Božje i duhovnu snagu kojom će zajednica njegovih učenika djelovati na svoju okolinu i mijenjati je. Tu se treba sjetiti drugih slika koje upotpunjuju tu stvarnost. On govori o kvascu koji treba prožeti tijesto ovoga svijeta, o soli koja treba dati okus i svjetlu koje treba prosvijetliti tamu svijeta.
Ako pođemo od njihova broja, Isusovi učenici su predstavljali šačicu slabih ljudi, ali oni su bih oboružani nevidljivom snagom preobrazbe ovoga svijeta. Ta snaga bila je jamstvo da će malo sjeme riječi Božje izrasti u veliko stablo njegova kraljevstva. Taj rast ni danas nije dovršen, iako je Crkva rasprostranjena po svem svijetu. Jer, Crkva i kraljevstvo Božje nisu identični. Crkva je sredstvo ostvarenja kraljevstva Božjega, a ono je njezin konačni cilj i punina. Zato samo Bog može znati tko sad u Crkvi doista pripada kraljevstvu Božjem, a tko je slučajno tu. Jer, na Crkvu se nažalost mora primijeniti i ona Isusova prispodoba o kukolju i pšenici. Ona želi reći kako je Crkva mjesto gdje su još uvijek zajedno i grješnici i pravednici, što ne će biti slučaj u konačno ostvarenom kraljevstvu Božjem, kad do kraja bude dovršen njegov rast.
Obje te usporedbe ipak imaju ohrabrujući karakter. U prvom redu kršćani imaju razloga pouzdavati se u Boga i njegovu odlučnost da ostvari svoje kraljevstvo među ljudima. Nadalje, kršćani moraju računati sa snagom njegove riječi i onda kada se sve čini bezizglednim. I povijest Crkve nas uči da Crkvi nisu najviše koristili najsposobniji i najokretniji, već oni koji su se najviše oslanjali na Isusovu riječ i njegova obećanja
Ivan Dugandžić
|
|
|
| |
|
