10. NEDJELJA KROZ GODINU

U užurbanosti dana moje su misli upravljene Tebi dok razmišljam - Tvojim djelima i riječima. I ono što mogu reći cijelim svojim bićem jest da vjerujem Tebi,

Svaku Tvoju riječ
želim ugraditi u svoj život. Svako Tvoje djelo ulijeva mi snagu za novo jutro!
Tvoje su riječi i Tvoja djela samo mali okus neodoljivosti Kraljevstva nebeskoga u koje će ući svi oni koji Ti vjeruju.
A ja želim biti u Tvome kraljevstvu. Želim biti s Tobom. Ne želim biti poput Tvojih zemljaka i pismoznanaca koji Ti nisu vjerovali, a sve je išlo u prilog vjere. Tako su bili blizu Tebe, a opet tako daleko. Neka moja vjera Tebi prati moj korak da sretno stignem u Tvoju blizinu. A ako mi vjera oslabi, Ti joj daj snage da ojača i dovede me na cilj za kojim žudim svake sekunde svoga života!

---

Iv 17 11-19

NOVA OBITELJ DJECE BOŽJE

Otpor u vlastitoj obitelji
Obitelj je najsigurniji prostor u kojem čovjek može normalno odrastati i razvijati se. Ona mu pruža toplinu doma, razumijevanje i podršku. U Isusovo vrijeme njezina uloga bila je još važnija nego danas. Mladi su ljudi rijetko napuštali sigurnost koju im je pružala vlastita obitelj i otiskivali se u nepoznato. Takvi odlasci mogli su završiti neslavno, kako svjedoči i Isusova priča o izgubljenom sinu (usp. Lfc 15,11-32). Ne znamo što se odigravalo u Isusovoj obitelji kad je kao tridesetogodišnjak odlučio, praćen prvim učenicima, krenuti od mjesta do mjesta i naviještati blizinu kraljevstva Božjega. Evanđelisti nam ništa ne kažu je li Isus Mariji i Josipu povjerio svoje planove i kako su oni na to reagirali. Ili je možda jednostavno iznenada nestao.

Marko je jedini od evanđelista sačuvao jedan, doduše prilično kratak i štur tekst koji nam ipak otkriva kako odnos Isusove šire obitelji prema njemu i njegovu poslanju nije bio lišen nesporazuma. Štoviše, čini se da je Isus i kod svojih nailazio na nerazumijevanje i otpor. Kako drukčije shvatiti njihovu reakciju na okupljanje velikog mnoštva oko Isusa koje je spremno slušati njegovu riječ? Umjesto da uživaju u njegovu uspjehu i da se sami priključe tom mnoštvu, oni idu »da ga obuzdaju« (Mk 3,21). On navodi odmah i razlog njihove zabrinutosti i odlučnosti da nešto poduzmu: »...jer se govorilo: Izvan sebe je!« (3,21). Radilo se očito o krilatici koja je kružila u narodu, a koja je odražavala reakciju jednog dijela naroda na ono što je Isus govorio i činio.
Marko ne želi nimalo uljepšati tu krilaticu, niti tražiti razumijevanje za reakciju Isusove rodbine. Umjesto toga, on želi do kraja razotkriti razmjere otpora Isusu i njegovu učenju kad odmah neposredno nakon te riječi donosi reakciju pismoznanaca koja je neusporedivo oštrija: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle« (Mk 3,22). Ako je prvi prigovor »izvan sebe je« još ostavljao mogućnost da se Isusovo neobično ponašanje protumači njegovom »ludošću« i barem donekle opravda, u ovom drugom prigovoru nema mjesta nikakvu opravdanju jer on svjesno nastupa u savezu s đavolskim poglavicom. I danas nazvati čovjeka luđakom ili opsjednutim znači duboko ga poniziti, s tim da je prva kvalifikacija puno blaža. Tvrdnja da je Isus opsjednut vrhunac je zloće onih koji ga ne prihvaćaju i posvemašnja suprotnost onim drugima koji nakon njegova prvog čudesnog ozdravljenja opsjednuta čovjeka zadivljeni govore: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se« (Mk 1,27).

Isus traži opredjeljenje

Dok riječ pismoznanaca o Isusovu opsjednuću donose i drugi evanđelisti, reakciju njegove rodbine nalazimo samo u Markovu evanđelju. Ako znademo da je Matej preuzeo više od devet desetina Markova teksta u svoje evanđelje, ona nam se nužno nameće pitanje zašto je ispustio taj kratki tekst. Je li bio uvjeren kako bi njegovi čitatelji mogli imati poteškoća shvatiti da su Isusova majka i njegova rodbina u jednom trenutku htjeli stati na put njegovu djelovanju, kao što i mi danas imamo poteškoća s tim tekstom? No onda se tek nameće pitanje: Što je Marko htio postići s tako osjetljivim tekstom u svom evanđelju? Nije li mogao jednostavnu tu zgodu zaobići, izostaviti? Razumije se da je mogao, ali ako ju je donio, imao je razlog za to.
Odgovor treba tražiti u naravi najstarijeg evanđelja. Pišući kao prvi, Marko želi svojim čitateljima uvjerljivo pokazati da je Isus iz Nazareta, unatoč svim nesporazumima, svim otporima i na kraju potpunom odbačenju i osudi na smrt doista Sin Božji (usp. Mk 15,39). Marko ne skriva svojim čitateljima da i oni koji žele Isusa slijediti moraju računati s takvim prezirom pa i gubitkom života (8,34). Drugim riječima, čovjek se mora opredijeliti za Isusa sa svim posljedicama koje proizlaze iz toga. A od toga nije mogla biti izuzeta ni Isusova rodbina. Marko je donio primjer početnog neshvaćanja njegove rodbine kako bi naglasio važnost tog opredjeljenja. Ono je iznad tjelesnih veza i osjećaja rodbinske pripadnosti.
To je u drugom dijelu teksta izraženo i znakovito. U izrazu evanđelista da su »majka njegova i braća njegova ostali vani« (3,31) sadržano je puno više od puke konstatacije da je kuća bila puna i da za njih nije bilo mjesta. Oni su »vani«, ne u odnosu na one koji su unutra već u odnosu na »one što su sjedjeli oko njega u krugu« (3,34). Isus je središte stvaranja nove zajednice djece Božje i zato on može reći: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka« (3,35). U tom nema povlastice ni za koga, pa ni za Isusovu rodbinu. Svi moraju napraviti taj korak. A da ta rodbina nije u tom bila baš brza, govori i Isusova prilično deprimirajuća reakcija na povratku u svoj Nazaret: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu« (Mk 6,4).

Glavna pouka ove neobične zgode Isusova života nama današnjim slušateljima evanđelja mogla bi biti: umjesto čuđenja kako se Isusova rodbina mogla tako odnositi prema njemu, bolje bi bilo pitati se jesmo li mi blizu njemu kao njegovi slušatelji ili se zadovoljavamo samo pripadati obitelji njegove Crkve. Jer, na pravi način njegovoj Crkvi pripada samo onaj tko je spreman uvijek slušati njegovu riječ.

Ivan Dugandžić