Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player



PRVA PROPOVIJED
 

U crkvu je na misno slavlje, među ostalim vjernicima, došla i mlada obitelj s troje malene, predškolske djece. Dvoje, tek nešto starije djece bilo je mirno, dok je treće, najmlađe, već od početka mise neprestano - čas glasnije, čas tiše -tražilo nešto od svojih roditelja. I činilo se da uvijek traži nešto drugo, a ne ono što su mu se oni toga časa dosjetili pružiti. Selilo se s očevih na majčine ruke, pa opet na očeve, i tako naizmjence.
Vjernici koji su se nalazili u njihovoj neposrednoj blizini, ispočetka su se za­dovoljili time da im svako malo upućuju prijekorne poglede pune negodovanja. Na­kon nekog vremena shvatili su da to neće biti dovoljno, te su između sebe, ispod glasa, počeli izmjenjivati razne primjedbe i pri­govore, tim mladim roditeljima sasvim dovoljno čujne.
Kad su mladi roditelji zaključili da trenutno nemaju dovoljno mogućnosti ni snage za neravnopravnu borbu sa svojim najmanjim djetetom i namrgođenim vjer­nicima, mladi je otac, preuzevši dijete od majke, baš za čitanja iz evanđelja, izišao s njime u predvorje, od crkvenog prostora odijeljeno staklenom pregradom. I odavde će, mislio je, barem donekle moći sudjelovati u misi, a njegovo dijete neće remetiti mir ostalim vjernicima.
No kad je svećenik dočitao evanđeosko čitanje i podigao pogled, primijetio je da je iz nevelike crkve izišao mladi otac s djetetom. Odmah potom uočio je da su oni samo izišli u crkveno predvorje.
- Prije nego što započnem s propovijedi - rekao je - zamolio bih oca s djetetom da se vrati u crkvu. K svojima. Među nas.
Dio se vjernika s nelagodom međusobno pogledao. Mladome ocu, pak, iako je putem razglasa jasno čuo svećenikove riječi, nije dopiralo do svijesti da se te riječi odnose na njega. No, svećenik je bio uporan.
- Molim vas, gospodine - nastavio je, - vratite se u crkvu. Ovdje je vaše mjesto. Mi smo svi jedna obitelj. A u obitelji ima mjesta za svakoga: i za mlade i za stare, i za mirnije i za nemirnije. Moramo naučiti živjeti zajedno, jer bez toga nećemo razumjeti evanđelje. Bez toga ne možemo razumjeti što je crkva.
Mladi se čovjek, zbunjeno se osmje­hujući, vrati k svojima u crkvu.
- Sada možemo nastaviti - zadovoljnim glasom zapoće svećenik svoju propovijed. Svoju drugu propovijed, jer je prva, silno dojmljiva, premda posve kratka, ostala zauvijek upisana u duše svih prisutnih. 

Stjepan Lice