Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player



STARA PRIČA ZA DOŠAŠĆE

U POTRAZI ZA SKRIVENIM KRALJEM
 

Ne tako davnoj prošlosti postojalo je najveće i najmoćnije kraljevstvo na svijetu, jer je stoljećima gutalo druga, manja i slabija kraljevstva.
Kraljevstvo je steklo ne samo slavu nego i silno bogatstvo, njegovi stanovnici su se hvalili da su najsretniji ljudi. No jednoga se dana pojavi u kraljevstvu čudna bolest. U početku je stradao malen broj ljudi, ali s vremenom ih je obolijevalo sve više, dok zaraza nije postala prava epidemija. Napadala je udove: kočila noge i ruke, a na kraju pogađala i unutarnje organe, te se oboljeli nisu više mogli kretati, nisu mogli ni govoriti, pa čak ni disati... Ukočili bi se kao da su od leda: ništa nisu osjećali. Cijelo kraljevstvo je tonulo u najcrnju propast, teško vjerujući da je njih, sretne ljude, mogla snaći takva pošast.
Pošalji kćerku skrivenome kralju«
Kad je postalo očito da bolest ne jenjava, nego da će stradati još mnogo ljudi, kralj sazove vrhovno vijeće i upita zdvojnim glasom što se može učiniti u toj gotovo bezizlaznoj situaciji. Savjetnici su bespomoćno ćupkali brade, kašljucali i uglavnom šutjeli prelistavajući žute stranice mudrih knjiga, ali nitko nije znao dati ni najmanjeg savjeta.
Netko najzad predloži da kralj po cijelome kraljevstvu proglasi neka se onaj tko zna izlaz iz ove nevolje javi na kraljevski dvor.
Kralj prihvati prijedlog i nakon nekoliko dana na dvoru se pojavi stari pastir koji kralju dade neobičan i neočekivan savjet.
»Jedna jedina stvar može pomoći u nevolji kao što je ova«, reče on. »Pošalji svoju kćer skrivenomu kralju, jer samo on može dati ono što vam je svima potrebno.«
Kad je kralj to čuo, spopade ga očaj i veoma se uplaši. Nije mogao podnijeti da njegova kći jedinica ide sama po svijetu i traži nepoznatoga, a uz to još i skrivenoga kralja. Zato se prijedlogu odlučno usprotivio.
Ali kad je i sam osjetio prve znakove kobne bolesti, odluči poslušati savjet staroga pastira.
Prekrasni plavi ogrtač
Mlada kraljevna nije oklijevala ni trenutka. Ranom zorom krenula je na put u potragu za skrivenim kraljem. Kako nije znala u kojem je gradu, nije bila sigurna ni kojim putem krenuti. Išla je naprijed jer ju je vodila velika želja da pronađe toga tajanstvenog kralja i osobito zato da tolikim ljudima u kraljevstvu povrati izgubljeno zdravlje.
Hodala je od jutra do večeri, ali od kralja ni traga ni glasa. Kad se spustila večer, ne htjede tražiti prenoćište već odluči zanoćiti na otvorenome da kojim slučajem ne bi izgubila i najmanje upozorenje providnosti. Uspela se na vrletnu stijenu da ondje prenoći.
Odjednom ugleda kako se nevjerojatno plavo nebo spušta prema njoj kao da je hoće obgrliti nekom nevidljivom rukom. Nikada tako što nije vidjela. Promatrala je to neko vrijeme bez daha osjećajući da je divno plavetnilo zove k sebi i da cijelo to viđenje ispunjava svaki kutak njezina bića. Iznena da se osjeti posve slobodnom i velikom: kao da je odjednom dobila moć razumjeti sve tajne svijeta... Nakon toga utone u dubok san.
Sutradan se probudi i sva u čudu zapazi da je ovija prekrasan plavi plašt.
Crvena haljina i zlatne cipelice
Kraljevna tada nastavi putovanje susrećući sve više ljudi. Činilo joj se da svatko na svoj način traži od nje pomoć, ponetko drsko, čak i grubim riječima. Ona je blago i strpljivo pristupala svakomu, te pomagala koliko je mogla bez ljutnje i negodovanja. Jednom joj je došao siromah sav u dronjcima koji su jedva pokrivali njegovo ispaćeno tijelo. Kraljeva kći odmah skide svoj vuneni kaput i pokloni ga siromahu. Pokušala se stisnuti u plavi plašt, ali ona nevidljiva ruka kao da joj je darovala novu haljinu: mekanu, čudesnu i jarko crvene boje.
I trećega dana kraljevina krene na put, ali počne nailaziti na same prepreke i nevolje. Putovi su se sužavali i postajali strmi, jedva prohodni, a njezine snage bijahu sve slabije te joj je svaki korak bio težak kao da hoda u okovima. Jedino ju je volja dobro služila pa je uporno išla prema cilju.
Konačno je stigla u vrt pun krasnih stabala najvrsnijeg bilja i raznovrsnog voća čije plodove nije prije nigdje vidjela. Kraljeva se kći nasloni na ogromno stablo na početku vrta jer su je snage posve izdale. Naslonjena tako na stablo, razmišljala je: »Ah kad bi mi noge imale snagu koju ima moja volja!«
Istoga časa pokrene se stablo na koje je bila oslonjena i počne se tresti. Iz njegove krošnje padoše krasne cipelice, iznutra tople a izvana od zlata. Čim je obula te divne cipelice, osjeti u tijelu snagu kakvu još nikad nije osjećala. Istoga je časa mogla nastaviti putovanje.
U srcu zemlje
Četvrtoga dana puteljak kojim je kraljevna krenula s obnovljenim snagama, počeo se naglo rušiti u samu utrobu zemlje. U početku je djevojčicu ovijao zastrašujući mrak, no kasnije ju je sve jasnije svjetlo vodilo na mjesto gdje je svjetlo bilo ugodno i ispunjavalo nevjerojatnom srećom.
Učinilo joj se da je ušla u samo srce zemlje. Usred svjetla vidjela je prijestolje i na njemu vrlo mladoga kralja kojega je obavijalo blago i primamljivo svjetlo. U podnožju trona, svuda uokolo stajali su duhovi prirode, voditelji ljudi i zapovjednici anđeoskih četa.
Kraljeva kći je shvatila da je došla do cilja. Mladi kraljević ju je gledao kako ponosno korača, zapažajući naročito njezinu odjeću. Bila je ogrnuta plavim plaštem, u crvenoj haljini i u zlatnim cipelama.
Svečanom dvoranom odjeknuo je njegov kristalno jasni glas:
»Vidim da si uistinu vrijedna primiti spasenje namijenjeno ljudima.«
Tada predade djevojčici zlatni kalež pun žive vode.
»Pij!«, nukao je kraljevnu, a zatim joj je povjerio poslanje da ponese tu dragocjenu vodu zemljanima i svima pripovijeda o dobroti skrivenoga Kralja.
Svatko tko bude vjerovao, pit će i ozdraviti od opake bolesti. Kraljevna uze kalež i ponese ga u kraljevstvo svoga oca.
Kad je, međutim, počela govoriti o svome susretu sa skrivenim Kraljem, podanici njezina oca većinom su odlazili; nisu htjeli vjerovati da postoji skriveni Kralj. Oni pak koji su vjerovali i pili iz zlatnoga kaleža, ozdravljali bi istoga časa od strašne bolesti koja ih bijaše snašla.