Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player



BATINE SVETOG PETRA

 

Pošli jednom na put Isus, Petar i Ivan. Putem im Isus tumači što znače one njegove riječi: »Ako su mene progonili, i vas će progoniti«. Ivan pozorno sluša, dok Petar pritom u sebi gunđa i misli svoje. Sunce se već odavno nagnulo prema zapadu. Zaustaviše se da se malo odmore. Kraj pust i gol, nigdje ni travčice, a kamoli neke voćke, ploda, kojim bi se mogli okrijepiti. Tek što su posjedali, Petar će Isusu:
-  Gospodine, tu unutra - pokazujući pritom svoj trbuh - nešto kruli. Ne bi li nam dao malo kruha?
Isus je znao na što misli, ali se samo nasmiješi i reče:
-  Svakako, svakako. Ipak, za pokoru ćete prije toga ponijeti svaki po jedan kamen, vidite, tamo dolje do onoga potoka. Moj će vam Otac nebeski zatim providjeti nešto i za jelo.
Ivan, mlad i snažan, pograbi oveći kamen i gotovo ga u trku odnese do same obale potoka. Petar uzme nešto što bi se jedva moglo nazvati kamenčićem, te ga polako, s noge na nogu, ponese prema potoku. Za njima se uputi i Isus, pa kada opet bijahu svi zajedno, podiže svoje oči k nebu, blagoslovi donesene kamene i oni se u isti mah pretvore u kruh: jedan velik, a drugi sićušan, toliko da nije pokrio ni dlan ruke.
-  Blagujte sada taj dar Božji, svaki svoje!, reče im Isus.
Petar gotovo da ne proplače, no nekako se svladao i počeo grickati svoj krušac, kako bi ga što dulje uživao. Ne tuguj, Petre!, obrati mu se blago Isus, pa nastavi: Sada, kad ste se malo okrijepili, odnesite opet svaki po jedan kamen tamo do vrha brežuljka s kojega smo sišli. Petar brže-bolje pograbi najveći što im bi pri ruci - da ga slučajno ne bi uzeo Ivan! — i naprti na svoja leda. Znojeći se i gotovo klecajući, jedva jedvice ga donese na vrh brežuljka. Ivan, naprotiv, ovoga puta uzme neki mali kamen i polako pođe za Petrom. Za njima, konačno, i Isus.
Jednom opet zajedno, Isus im se obrati:
-   Sada sjednite svaki na svoj kamen, jer vam želim govoriti o kraljevstvu Božjem...
Petar ga, sav uzrujan, prekine:
-   Ali, Gospodine, što je sada s ova dva kamena, koja smo upravo donijeli? Zar ih nećeš opet pretvoriti u kruh?
Isus mirno nastavi:
-   Tjelesno ste se već okrijepili, sada je vrijeme i za duhovnu okrepu. Zatim ćemo potražiti neko prenoćište, jer se već i noć, eto, približava.
Petar stisne zube da ne bi što nezgodno rekao i, trljajući oči da ne zaspi, sasluša Isusovu pouku.
Napokon se dignu i pođu u potražnju za prenoćištem. Srećom, vrlo brzo naiđu na neku seosku kuću, gdje Isus pokuca na vrata i zamoli domaćina:
-   Prijatelju, noć pada, možemo li ovdje
prespavati?
Kako mu se pričiniše pristojni ljudi, domaćin odgovori:
-   Možete! Imam jednu praznu sobu, ima u njoj dosta slame, pa se smjestite kako najbolje znate.
No, upozoravam vas, budite tihi i mirni, nemojte glasno govoriti, jer zidovi su tanki i sve se kroz njih čuje. Svi mi slabo spavamo i ako nas probudite, štapom ću vas istjerati usred noći!
Isus, Petar i Ivan sa zahvalnošću udu u ponuđenu im sobu, rasprostru slamu, te se po njoj blaženo protegnu. Budući »vratar neba«, Petar, legne odmah do vrata, Ivan kraj suprotnog zida, a Isus u sredini, između njih. Umorni, odmah i zaspaše. Isus i Ivan mirnim snom, no Petar, a da nije prošlo ni nekoliko trenutaka, počne toliko jako hrkati da su se tresla vrata i prozori.
-   A, tako!, reče sav bijesan domaćin, pograbi štap što mu bijaše pri ruci, uleti u njihovu sobu i onako u tami odalami prvoga do vrata. Razumije se, Petra.
Isus se u Petrovo ime ispriča i obeća da će sada i sam na njega paziti, kako se to više ne bi dogodilo.
-   Oprostite i vi meni, ali znajte - ne šalim se -dogodi li se opet nešto slično, jao si ga vama!
Rekavši to, domaćin se još uvijek ljut povuče. Petar se međutim, trljajući svoje bolne kosti, obrati Ivanu:
-   Brate, promijenimo mjesta. Znam da prejako hrčem. Tamo podalje od vrata i uza sam zid neće se toliko čuti.
Ivan sumnjičavo pogleda Petra, pa mu odvrati:
-   Ako se ne varam, ovoga puta bih ja morao dobiti batine zbog tebe i namjesto tebe.
Petar se nije smeo, nego ga stane tješiti:
-   Ti si mlad i jak, možeš i golemo kamenje nositi na svojim leđima! Sto je, dakle, za tebe jedan mali udarac štapom? Da ti pravo kažem, nije to ni tako bolno kako misliš.
-   Dosta!, umiješa se Isus. U redu! Ti se, Ivane, premjesti na Petrov ležaj do vrata, a on će na tvoj do zida. Umorni smo. Laku vam noć.
I opet brzo pozaspaše. Ne prođe, međutim, ni ovoga puta nego tek nekoliko trenutaka, a Petar ponovno počne »piliti«. Još jače i glasnije nego prije. To toliko rasrdi domaćina da sada pograbi još veći i kvrgaviji štap, te velikim koracima požuri do njihove sobe. Putem je mislio: Malo prije izmlatio sam onoga do vrata, a sada ću onoga do zida. Moram biti pravedan. Svakome nešto...
Tako je Petar i ovoga puta dobio batine.
Nakon što se domaćin udaljio, Petar će Isusu:
-   Razumijem, razumijem! Moram se naučiti i na batine, jer nam je trpjeti na ovome svijetu. Ako je to put do neba, dobro mi i one došle!
Zatim sva trojica zaspaše blaženim snom. Začudo, i Petar je te noći tako tiho spavao da domaćin nije više morao upotrijebiti svoj štap.


• • •


Učimo se dok smo živi. Ako je to vrijedilo za sv. Petra, koliko više vrijedi za nas! Samo, jesmo li poučljivi kao on? I on je griješio i padao, ali se kajao i dizao - sve dok nije postao tako jak i vjeran da je i život svoj dao za Isusa! Od nas se ne traži takva žrtva, mučeništvo, ali se ipak traži da sve što nas Isus uči prihvatimo i vjerno za njim idemo. To nam je potrebno za osmišljeni život na ovome svijetu, utjehu u trpljenjima i vječno spasenje.