Pratite nas na


 

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player



BLAGOSLOVLJENA VODA
 

Voda je puna tajni. Posve je čista i jednostavna — "neokaljanom" ju je nazvao sv. Franjo. Posve je čedna, kao da hoće da sama za se ništa ne znači. Posve je nesebična, samo je zato tu da drugomu služi, drugoga čisti i osvježava. Ali, jesi li je kada vidio kako mirno stoji i siže u dubinu? Je li ti duša osjećala kako te u dubinu vuče? Jesi li osjećao kako je tajanstvena bila ta dubina? Kako ti se činilo da je tamo dolje sve puno čudovišta, zamamnih i strašnih? Ili, jesi li ikad slušao kako uzburkana kipi, neprestano struji i buči, buči i struji? Ili kako joj vrtlozi vriju, kruže i srču? Tada se iz nje zna podići tako strahovita sila da joj se čovječje srce može tek silom oteti...
Voda je puna tajna. Jednostavna, čista, nesebična, sposobna očistiti što je zamazano, okrijepiti što je žedno. A ujedno nedokučiva, nemirna, puna zagonetki i snage privlači u bezdan. Prava slika tajanstvenih prauzroka, iz kojih struji život i odazivlje se smrt. Slika samoga života koji izgleda tako jasan, a tako je zagonetan.
Sad lako shvaćamo zašto ju je Crkva uzela da njome označi i donosi Božji život, milost.
Iz krštenja smo nekoć izašli kao novi ljudi, "preporođeni vodom i Duhom Svetim", kad je stari čovjek u nju utonuo i umro.
I kod znaka križa poškropimo čelo, prsi, te jedno i drugo rame "svetom vodom", blagoslovljenom vodom, zagonetnim, čistim, jednostavnim i plodonosnim prapočelom, koje je slika i sredstvo svrhunaravnog životnog počela — milosti.
Blagoslovom je Crkva vodu očistila. Oslobođena je tamnih sila koje su u njoj pritajene. To nije prazna riječ! Tko ima osjećajnu dušu, taj je osjetio čar prirodne sile koja se može dići iz vode. A je li to samo prirodna sila? Nije li to nešto tamna, izvanprirodna? U prirodi, u svom njezinom bogatstvu i ljepoti je i nešto zlobna, demonskoga. Utjecaj je grada, koji otupljuje duše, učinio da čovjek za to više nema osjećaja. Ali Crkva zna za to, pa vodu "očisti" od svega što je Bogu neprijateljsko daje učini sredstvom svoje milosne snage.
Kad vjernik stupi u Božju kuću, vodom čistom, i koja čisti, takne čelo, prsa i ramena, to jest cijelo svoje biće, da i njegova duša postane čista. Nije li to lijepo? Kako se pri tom običaju u znaku križa susreću: očišćena priroda, milost i čovjek željan čistoće.
Ili navečer. "Noć ima svoju moć", kaže poslovica. Nešto istine je u tom. Za svjetlo smo stvoreni. Netom se čovjek predade oblasti sna i tame, u kojoj ugasne svjetlost dana i svjetlost svijesti, znamenuje se znakom križa i blagoslovljenom vodom, koja je slika sve oslobođene i očišćene prirode! Neka ga Bog čuva od svega što je tamno! — I kad se ujutro probudi iza sna, iz tame i nesvijesti, te iznova počne svoj život, učini isto. Tada je to blijedi spomen na onu svetu vodu iz koje je kod krsta uskrsnuo Kristovu svjetlu. Lijep je i taj običaj. U njemu se susreću otkupljena duša i otkupljena priroda u znaku križa.

Romano Guardini