Pratite nas na


 

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player



SVETI ZNAKOVI

UDARANJE U PRSA

 

Sv. misa započinje. Svećenik stoji ispred oltarnih stuba. Vjernici mole: "Ispovijedam se Bogu svemogućemu...da sagriješili mišlju, riječju i djelom: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh". I kad god izgovore riječ "grijeh", udaraju se u prsa.
Što znači kad se čovjek udara u prsa?
Promotrimo malo tu stvar. Najprije moramo udaranje pravilno vršiti. Ne samo malo pogladiti po odijelu vrhovima prstiju; stisnuta šaka nek udara u prsa. Na starim si slikama možda vidio sv. Jeronima kako kleči u pustinji, maše kamenom u ruci te se udara u prsa. To znači udarati se, a ne nježno gladiti. Udarac mora ići do vratiju naše nutrine te ih zatresti. Onda tek osjetimo što znači.
Pun života mora biti taj nutarnji svijet, pun svjetla, snage i krepke djelatnosti. A kako uistinu izgleda unutra? Pred nama se dižu tako ozbiljni zahtjevi, potrebe, pozivi da se odlučimo, a unutra jedva da se što gane. Mnogim smo se grijesima naprtili, a nas kao da se ne tiču. Usred života smo okruženi smrću, a mi na to ni ne mislimo. Zato povikne Božji glas: "Probudi se! Pogledaj oko sebe! Osvijesti se! Promijeni svoje mišljenje! Pokoru čini!" Taj se eto glas izrazuje udarcem u prsa. Nek zato prodre u prsa, nek potrese našom nutrinom, da se probudi, progleda, k Bogu obrati.
Kad pak duša dođe k sebi, pred očima joj sijevne, kako je proigrala ozbiljnost života, kako je prestupala Božje zapovijedi, kako je zanemarivala svoje dužnosti, "moj grijeh, moj grijeg, moj preveliki grijeh". Sad je uhvaćena u toj krivici i samo jedan put vodi iz nje, naime priznati iskreno: "Griješila sam mislima, riječima, i djelima proti svetom Bogu i proti općinstva svetih". Tad prijeđe duša na stranu Boga, opredijeli se za Njega proti same sebi. O sebi misli kako o njoj sudi Bog. Sudi se radi svoje krivnje, te sama sebe kažnjava udaranjem.
To dakle znači kad se čovjek udara u prsa: samoga sebe budi iz sna. Svoju nutrinu drma da začuje Božji glas. Postavlja se na Božju stranu i sama sebe kažnjava. Spoznaje dakle, kajanje, obraćenje.
Zato se udara svećenik i puk kad u pristupnim molitvama ispovijedaju svoje grijehe. Isto činimo, kada nam prije pričesti svećenik pokaže Tijelo Gospodnje te govorimo: "Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj". I kad se u litanijama priznavamo griješnicima te kažemo: "Griješnici, molimo Te, usliši nas!"

A značenje je tog udaranja oslabilo. Tako se također udaraju vjernici u prsa kad se kod pretvorbe diže hostija i kalež. I kad se kod anđeoskog pozdrava reče: "I Riječ je tijelom postala". Ali tu se je pravo značenje već izgubilo, pa je udaranje u prsa samo općenit izraz strahopočitanja i poniznosti. Morala bi mu pak ostati stroga ozbiljnost kao znaku poziva k osviještenju samoga sebe i kao vlastito kažnjavanje raskajana srca.

Romano Guardini