Pratite nas na


 

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player



SVETI ZNAKOVI

HODANJE

 

Koliko ih zna hodati? Hodati ne znači žuriti se ili trčati, hodanje je mirno kretanje. Nije ni puzanje, već krepki "naprijed". Tko hoda, gipko diže nogu, a ne vuče je mlitavo. Neusiljeno je uspravan, ne pognut. Nije nesiguran, već skladno smiren.
Nešto plemenita je u pravilnu hodu. Slobodan je, a ipak pun lijepe sređenosti. Lak je i jak, uspravan i sposoban nositi, miran i pun prodorne snage. I prema tomu je li to hod muža i žene, dobiva ta snaga borben ili ljubak značaj; nosi vanjsku težinu ili nutarnji svijet vedre mirnoće.
A kako je lijepo hodanje, ako se vrši pobožno! Može biti pravo bogoslužje već samo hodanje pred Bogom, ako pun poštovanja i promišljeno hodaš po crkvi, po kući najvišega Gospodina te si na poseban način pod Njegovim očima. Ili je opet Božja pratnja, ako npr. stupamo u procesiji — protivno nepristojnu guranju te mlitavu vucarenju i obaziranju na sve strane. Kako li bi svečano bilo kad bismo pratili Gospodina po gradskim ulicama ili preko polja, "Njegova vlasništva", te kad bismo svi stupali s molitvom u srcu: muževi ponosnim korakom, žene materinskim dostojanstvom, djevojke čistom milinom svoje vesele mladosti, mladići obuzdanom snagom...
Na taj bi način pokornički i prosni ophod postao živom molitvom. Hodanje u ophodu bi moglo biti utjelovljena svijest krivice i bijede kao i svijest prožeta kršćanskim pouzdanjem, koje zna i osjeća: kao što je u čovjeku jedna moć nad svim ostalim silama, mirna i odlučna volja, tako je i nad svakom bijedom i nad svakom krivicom jedna vlast, živi Bog.
Zar nije hodanje izraz plemenitosti čovječjeg bića? Uspravan stas, koji vlada sam sobom, koji nosi sam sebe, miran i stalan, taj ostaje isključivom povlasticom čovjeka. Uspravno hodati znači biti čovjek.
Ali mi smo više nego samo ljudi. "Božjeg ste roda", kaže Sveto Pismo. Od Boga smo preporođeni na nov život. Krist živi u nama, na posebno tijesan način po oltarskom sakramentu: Njegovo tijelo živi u našem tijelu, Njegova krv kola po našoj krvi. Jer "tko jede moje tijelo i pije moju krv ostaje u meni i ja u njemu", sam je rekao. Krist raste u nama i mi rastemo u Njemu, uvijek naprijed, iznutra, skroz na skroz, uzgor, "dok ne stignemo do čovjeka savršena, do mjere dobi punine Kristove", "dok se On ne uobliči u nama", te sve naše biće i sva naša djelatnost, "bilo da jedemo, pijemo ili što drugo činimo", rad i odmor, radost i žalost, cijelo naše življenje ne postane Kristovo življenje.

Romano Guardini