Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


Uskrs

POBJEDA ŽIVOTA

Pitanje svih pitanja
Ako je ljudski život kratak i prolazan, kao što jest, onda bi doista jedino stvarno pitanje koje ne bi smio zaobići nijedan čovjek moralo glasiti: Što je s našim mrtvima, s onima s kojima smo do jučer dijelili život? Ili, još puno osobnije, što će biti s nama već sutra, kada se prekine tanka nit našega života? Jedan odgovor se na temelju našega iskustva nameće sam po sebi: Naši pokojni su u grobu, u zemlji, gdje bi inače bili. To je točno! Problem je samo u tome što nas ono ne zadovoljava, što ne možemo ostati kod toga da bi grob bio zadnja točka našega života. Zato je pitanje svih pitanja, završava li sve grobom ili ne? Odgovor na to pitanje povlači posljedice za naš osobni život.
Ako kažemo da sa smrću sve prestaje, da je tu kraj svih ljudskih mogućnosti, dolazimo u sukob s najdubljom potrebom i čežnjom ljudskoga srca, a to je živjeti, živjeti i samo živjeti. Može se dogoditi da čovjek u trenutcima teške bolesti ili patnje i uzdahne: Kamo sreće daje što prije umri­jeti! No to nije nikakav dokaz da bi taj čovjek doista i želio radije umrijeti nego živjeti. On time samo izražava težinu svoga trpljenja. Na to upozorava A. Solženjicin kad na usta jednoga svog junaka ovako razmišlja: »Kad bi mi ostalo samo toliko prostora da se mogu oprijeti samo jednom nogom, a sve ostalo bi oko mene bila provalija i bezdan, i kad bi godinama morao tako stajati, ja bit i tada želio živjeti.«
To je prava istina o čovjeku. Svatko bi želio živjeti, unatoč siromaštvu, starosti, bolesti ili ne znam kakvoj drugoj nevolji. Ta želja jača je od svega.
Ako na postavljeno pitanje odgovorimo da s grobom ne završava sve, moramo biti 'na čistu' tko je taj tko će nam omogućiti život onkraj groba, jer naše je iskustvo da to ni najmoćniji ne mogu. Svetkovina Kristova uskrsnuća jedini je pravi odgovor na to pitanje. To je jedina zraka nade koja je iz Božje besmrtnosti prodrla u našu ljudsku smrtnost, to je jedino uže spasa koje nam je pruženo iznad provalije našega prolaznog života.

Nečuvena poruka
Koliko je Isusovo uskrsnuće bilo neočekivano i iznenađujuće, možemo vidjeti i iz ovoga kratkog teksta današnjega evanđelja. Na uskrsno jutro sve je drukčije nego se očekivalo. Zapravo, sve je izvrnuto na glavu. Isusovi mučitelji mislili su da je njegovim polaganjem u grob sve završeno. Mislili su da su se zauvijek riješili neugodnoga proroka koji je uznemirivao njihove prljave savjesti. Pokopali su ga, na grob su navalili veliki kamen i još k tomu postavili stražu, kako bi isključili svaku neugodnost.
I Isusovim prijateljima se činilo da je sve gotovo. Činilo im se da su s njegovim mrtvim tijelom pokopane i sve njihove nade koje je u njima budio. Razbježali su se u strahu da i njih ne snađe ista sudbina. Još teže od gubitka voljenoga Učitelja za njih je bio osjećaj da je zašutio i Bog u čije ime je Isus govorio, čijom je snagom činio tolika čudesa. Je li moguće da je to bio samo lijep san koji je netragom nestao?
A onda nečuvena poruka žena o nezamislivome preokretu koji se zbio na Isusovu grobu. Marija Magdalena na putu prema grobu imala je samo jednu brigu, kako odvaliti kamen s vrata groba, da bi mogla pomazati mrtvo tijelo. A onda, na veliko iznenađenje, nalazi kamen odvaljen i grob prazan, tijela nema. No time još nije nastupilo vrijeme uskrsne radosti. Pomišljajući na moguću krađu mrtvoga tijela, ona javlja učenicima: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše« (Iv 20,2). Petar i drugi učenik nisu laka srca krenuli na grob, jer im se vijest činila nevjerojatnom.
Zašto toliko pomutnje i zbunjenosti? Sve nam to otkriva kako je uskrsnuće događaj koji nadilazi sva čovjekova iskustva i kao takav nema usporedbe u ljudskome životu. Isusovo uskrsnuće je događaj koji se zbio u prostoru i vremenu, a istodobno nadilazi i prostor i vrijeme. Isus se nije vratio u ovozemaljski život, nego je ušao u slavu Očevu. Zato nije dosta da se Uskrsli pojavi pred učenicima, on sam se mora dati od njih prepoznati. Tek kad Uskrsli Mariju pozove po imenu, ona će ga prepoznati (20,15sl). Slično je i prilikom ukazanja svim učenicima u dvorani posljednje večere. Oni ga prepoznaju tek na njegovu riječ: »Mir vama!« (20,20).

Preobražajna snaga Uskrsloga
Protivnici kršćanstva znaju reći kako se pojavom Isusa Krista i njegovim uskrsnućem nije ništa bitno promijenilo na ovoj zemlji. Ta tvrdnja nama kršćanima može biti samo dobrodošao poticaj da ozbiljnije razmišljamo o toj središnjoj istini kršćanske vjere. Tijek svjetske povijesti nije se vidno ni u čemu promijenio. Nisu se promijenili ni moćnici koji tu povijest usmjeruju. Svi su oni nastavili i dalje živjeti i djelovati kao da se ništa nije dogodilo. Nitko od velikih svećenika nije snosio odgovornost za Isusovu smrt. Pogotovo ne Pilat. Istina, on će 36. g. p. Kr. biti povučen i protjeran u Galiju, ali ne zato što je Isusa osudio na smrt, već zato što nije uspijevao spriječiti sve češće pobune u Palestini.
Ipak s Isusovim uskrsnućem sve se bitno promijenilo, jer su se promijenili svjedoci njegova uskrsnuća. Njihova posvemašnja zbunjenost pretvorila se u neviđenu odlučnost, a tuga u radost. Oni su novi ljudi spremni s tom nečuvenom viješću suočiti čitav svijet. Poruka uskrsnuća bila je jedina prava novost u ovom svijetu. Na njoj je nastala Crkva koja je svijetu podarila kršćansku civilizaciju i kulturu. Tom porukom ona je uspjela pokvarenome rimskom carstvu udahnuti novi život, dokinuti ropstvo, a barbarske narode privesti kršćanskoj uljudbi.
Danas, kad smo suočeni s tolikim znakovima povrat­ka u poganstvo i nove oblike barbarstva Crkva je pozvana da poruku novoga života po Isusovu uskrsnuću ponovno uvjerljivo navijesti. To se ne može kritizirajući izopačenosti današnjega svijeta, već po uzoru na prve kršćane živeći uvjerljivo novošću života (usp. Rim 6,4). Oni nisu pobijedili rimsku raskalašenost snažnim riječima već uvjerljivim čednim životom. Rimljani nisu uspjeli kršćanima nametnuti kult cara kao božanstva zato što se našlo toliko kršćana spremnih i umrijeti, ali se ne odreći svoga jedinog Gospodina, Krista. Današnji kršćani bit će ponovno sol zemlji ne isticanjem broja onih koji se smatraju kršćanima, već kad se budu mogli pohvaliti da kao kršćani ne čine pobačaj, da poštuju bračnu vjernost i svetost braka, da ne varaju i ne izrabljuju slabijeg...

Ivan Dugandžić

 

Krist je smrću svojega tijela spasio život sviju
(Iz Tumačenja o Ivanovu evanđelju svetoga Ćirila Aleksandrijskoga, biskupa)

Proroci su mnogo toga prorekli o vazmenome otajstvu - a to je Krist - kome slava u vijeke vjekova, amen. On je došao s neba na zemlju radi napaćena čovjeka, uzeo tijelo u Djevičinu krilu i rodio se kao čovjek. Primio je na sebe čovječje patnje po tijelu podložnu bolima i uništio je tjelesne muke jer je ubitačnu smrt uništio duhom koji nije mogao umrijeti.
On je bio odveden kao janje i ubijen kao ovca. Oslobodio nas je da ne služimo svijetu, kao da nas je oslobodio iz Egipta, i izbavio nas od robovanja đavlu, kao da nas je izbavio iz ruke faraonove. Obilježio je naše duše svojim Duhom, a udove našega tijela svojom krvlju.
On je potpuno smeo smrt i silno ražalostio đavla kao Mojsije faraona. On je porazio bezakonje i nepravdu, kao što je Mojsije porazio Egipat i uništio ga neplodnošću.
On nas je izveo iz ropstva na slobodu, iz tame na svjetlost, iz smrti u život, od potlačenosti u vječno kraljevstvo. Učinio je da budemo novo svećenstvo i izabrani vječni narod. On je Vazam našega spasenja.
On je u mnogima mnogo podnio: u Abelu ubijen, u Izaku vezan, u Jakovu izagnan, u Josipu prodan, u Mojsiju izložen, u vazmenome jaganjcu žrtvovan, u Davidu progonjen, u prorocima obeščašćen.
On je u Djevici utjelovljen, na križu razapet, u zemlji pokopan, a uskrsnuvši od mrtvih uzišao je u nebeske visine.
On je Jaganjac koji nije otvarao usta, Jaganjac ubijen, Jaganjac rođen od divne Majke Marije. On je od stada uzet, na zaklanje odveden u predvečerje žrtvovan i po mraku pokopan. Na drvu križa kosti mu nisu polomljene, a pod zemljom mu se tijelo nije raspalo. On je uskrsnuo od mrtvih i iz grobne jame čovjeka je uskrisio.

 

ŠTO TRAŽITE MEĐU MRTVIMA?

»Sto tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!« (Lk 24,5-6). Tim pobjedonosnim pitanjem sveti anđeli rastjeraše tugu žena u jutro Kristova uskrsnuća. »O, vi malovjerni«, s manje vjere nego ljubavi, više po­slušni nego što razumijete, zašto dolazite pomazati mu tijelo treći dan? Zašto tražite Živućega Spasitelja u grobu? Vrijeme tuge je isteklo; stigla je pobjeda - po Riječi njegovoj - a vi je se ne spominjete. »Nije ovdje, nego uskrsnu!«
To su djela učinjena i riječi izgovorene prije tisuću osamsto godina; tako davno da u sjećanju svijeta kao da ih nikada nije ni bilo; ipak, dobro se drže sve do danas. Krist je za nas danas isti kao što je bio sa svim svojim proslavljenim svojstvima u jutro uskrsnuća i mi smo blagoslovljeni u tome znanju, čak i više nego žene kojima su se anđeli obratili, u što nas On sam uvjerava riječima: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju« (Iv 20,29).
Odgovor na sva pitanja. Blagoslovljen dan Uskrsa, koji se od davnina naziva kraljem blagdana i budi u kršćanima gorljiv, čak natjecateljski žar da ga propisno slave! Blažen bio dan, samo jednom žalostan, u koji je Gospodin uistinu uskrsnuo, a učenici nisu povjerovali, ali od tada dan radosti za vjeru i ljubav Crkve!
Mi, koji vjerujemo da smo do sada ispunjavali Božju volju u onolikoj mjeri koliko smo se pridržavali uputa i zapovijedi koje nam je Božji Sin ostavio, mi se možemo ponizno radovati u ovaj dan, s radošću koju nam svijet ne može oduzeti - ništa više negoli je može razumjeti. Zaista, u ovo vrijeme osuda i kleveta ne možemo uroniti u radovanje, a da ne ostanemo trijezni; svejedno naš mir i radost mogu biti još dublji i potpuniji upravo zbog te ozbiljnosti. Jer, ništa ne može nauditi onima koji u sebi nose Krista. Problem ili napast, vrijeme nevolja, vrijeme bogatstva, bol, žalost, strah, tuga, uvrjede od strane neprijatelja, gubitak zemaljskih dobara - ništa nas ne može »rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem« (Rim 8,39). Ovo nam je apostol davno rekao, ali mi, živeći u ovome razdoblju svijeta, imamo iskustvo mnogih stoljeća koje nam može poslužiti za utjehu daleko više i iznad njegovih riječi. Na iskustvu povijesti svijeta možemo vidjeti kako je Krist u nama jači od svijeta oko nas i kako će ga nadvladati. Poznata nam je povijest svih Kristovih supatnika, svih propovjednika i mučenika od ranih vremena naovamo, koja nam pokazuju da ruka Kristova »nije prekratka da spasi« (Iz 59,1); da vjera i ljubav uistinu imaju trajno prebivalište na zemlji; da, što god dođe, njegova je milost dostatna njegovoj Crkvi, kao i njegova snaga u slabosti usavršena; da će svoju Crkvu čak »do starosti i do sjedina on podupirati« (Iz 46,4), i da, bez obzira u koje će nas vrijeme sile zla izazvati, mučenici i sveci stat će opet protiv njih, ustavši od mrtvih, i to u tako veliku broju kao nikada prije, čak i one »duše pogubljenih zbog svjedočanstva Isusova i zbog Riječi Božje i sve koji se ne pokloni-še Zvijeri ni kipu njezinu te ne primiše žiga na čela svoja ni na ruke« (Otk 20,4).
U međuvremenu, dok Sotona samo prijeti, imajmo srca u miru; pokušajmo se stišati; nastojmo biti poslušni Bogu u svim stvarima, kako velikim, tako malim; izvršavajmo obveze svoga poziva koje leže pred nama, dan za danom, i nemojmo biti »zabrinuti za sutra« jer »dosta je svakom danu zla njegova« (Mt 6,34).

Sveto Trojstvo jedan Bog
Danas sveto Trojstvo jedan Bog započe stvaranje zemlje i neba; danas Sin, jedan iz Trojstva tog, pobijedi smrt ustavši iz groba; i mi ćemo jednoga dana ustati, usprkos tromosti i mrtvila sjedinit' se, i kao u Psalmu, kroz maglenu noć, željnih očiju čekati kad će nam doć.
Zavjete sve što dasmo kad bi saslušao, pročistio duše naše odmah sada; molitve sve žarke kad bi uslišao, odmorio duše u slavi nam tada. Sve one što pjevaju o njegovoj ljubavi, i mene što skladam ovaj himan ubavi, u ovom sretnom i presvetom času, on darima divnim obilno obasu.
Oče čistoće i svjetlosti! Molimo ostani uvijek s nama, jer tvoja nas prisutnost štiti od pakosti, i grijeha nas ne plaši goruća tama; ne daj da ništa okalja il' smrvi opusti naša tijela il' ih u zvijer pretvori, pa da vatre vječne plodom budu vatre sada iznutra zapaljene.
Ulij u srca naša, Otkupitelju dragi, nepresušan izvor milosti radosne, one koja krijepi, kao lahor blagi, duše naše bolesne i žalosne. Tebe, darežljivi Oče, mi preklinjemo, tebi, jedini Sine, strašni i slatki vapijemo, tebe slavimo, Duše Svetosti, u vječnosti koji kraljuješ!

 

John Henry Newman

 

 
 
 
Untitled Document