Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


Svetkovina Presvetog Trojstva
Dar nam je besmrtnosti udijeljen na svetome
krštenju vjerom u Oca i Sina i Duha Svetoga

TKO JE BOG?

Odgovor objave
Dobro je od vremena do vremena kritički analizirati naš govor o Bogu. Ljudi katkada o Bogu govore s takvom lakoćom kao da sve znaju o njemu. Nije to slučaj samo u propovijedi i katehezi, već i u teologiji. Čudno je kako upravo mnogi teolozi, govoreći o Bogu, olako zaboravljaju daje tu riječ o tajni nad tajnama o kojoj možemo samo zamuckivati, vraćajući joj se uvijek iznova i nastojeći joj se približiti. Nikad nam ne postaje tako bjelodano kako smo sićušni pred tom tajnom kao na svetkovinu Presvetoga Trojstva. Tu nam tajna postaje još zagonetnijom, jer kao kršćani vjerujemo da jedan Bog postoji u trima božanskim osobama, Ocu, Sinu i Duhu Sve­tomu. Tek tu naš razum osjeća svu svoju nemoć.
Da je Bog neizmjerna tajna koju ne možemo proniknuti već samo vjerovati, bio je svjestan i stari židovski rabin koji je tomu htio poučiti i svoga učenika. Samo što je ovaj ušao u njegovu sobu, učitelj podiže oči s knjige koju je upravo či­tao i dočeka svoga učenika pitanjem: »Tko je Bog?« Učenik samo poluglasno ponovi pitanje, obori glavu i gleda preda se. »Zašto ne odgovoriš?«, pita učitelj. »Jer ne znam« - priznaje otvoreno učenik. »Nemoj misliti da i ja znadem«, odgovara stari učitelj. »Znam samo da on jest i da nema ništa izvan njega. Eto to je Bog.«
Ipak Bog se sam pobrinuo da ljudima ostavi svoje tragove i u stvorenoj prirodi. Unatoč silnom napretku znanosti, i u nama i oko nas toliko je tajna koje ne možemo objasniti, ali se znademo njima okoristiti i s njima živjeti. Ni najveći učenjaci nam ne mogu do kraja objasniti čudo električne energije, ali svi koristimo njezinu blagodat. Isto je tako s prijenosom zvuka i slike na daljinu, da spomenemo samo ono čime se svaki čas služimo. Uzmimo čovjeka i njegov duh. Iako se ljudi i tjelesno razlikuju, to nije ništa u odnosu na razlike u sferi duha. Svaki čovjek je, čak i sam sebi, velika i nikad do kraja shvatljiva tajna. Sve nas to upućuje na najveću tajnu, na tajnu Božjega bića.

Tajna se otkriva u ljubavi
Crkva Nije slučajno izabrala ovaj kratki tekst iz Ivanova evanđelja kao navještaj na svetkovinu Presvetoga Trojstva: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16). Riječ je o Bogu koji ljubi svijet i koji u toj ljubavi ide do krajnjih granica. On ne štedi ni Sina Jedinca kako bi taj svijet spasio. Nije se teško složiti da je to najljepša i za nas najvažnija rečenica u cijelomu Svetom pismu. Zato je netko rekao da bi, kad bismo znali točan dan u tjednu i sat kad je Isus izgovorio tu rečenicu, trebala zvoniti sva zvona cijeloga svijeta.
Bog se već u Staromu zavjetu polagano objavljivao kao Bog ljubavi. Nije se zadovoljio samo time da ga njegov narod slavi zbog njegovih silnih djela kojima mu je podario slobodu i zbog čudesne ljepote njegovih stvorenja, već Izrael u Jahvi sve više spoznaje Boga koji ljubi. Tako Izaija, na­kon što je podsjetio narod kako mu je Bog po perzijskome kralju Kiru podario oslobođenje iz babilonskoga sužanjstva, donosi Jahvinu riječ punu tople ljubavi prema svome narodu: »Ne boj se, Jakove, crviću, Izraele, ličinko, ja sam pomoć tvoja.. .Svetac Izraelov tvoj je otkupitelj« (Iz 41,14).
Gotovo na samome kraju svoje knjige, nakon što je donio veliko obećanje o obnovi i budućnosti Jeruzalema, prorok opet donosi Jahvinu riječ u kojoj njegova ljubav prema svomu narodu poprima prave majčinske crte: »Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima. Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti - utješit ćete se u Jeruzalemu« (Iz 66,12sl).
Božja ljubav u Sinu dobiva svoj konkretan oblik. Isus iz Nazareta nije samo ponizni Sluga Božji u smislu dobroga i poslušnoga čovjeka, već je on Sin Jedinorođeni. Prva Ivanova poslanica koja se smatra najboljim komentarom Ivanova evanđelja, jer je pisana poslije njega, kao da to želi izravno potvrditi kad kaže: »U ovom se očitova ljubav Božja pre­ma nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu« (1 Iv 4,9). Time nije do kraja izrečeno bogatstvo Božjega bića koje se objavljuje čovjeku. Duh Sveti koji je u Staromu zavjetu obećan kao obnoviteljska sila posljednjih vremena u Novomu zavjetu također poprima osobne crte. Pripremajući svoje učenike na rastanak s njime, Isus im ga obećava kao Branitelja »koga ću vam poslati od Oca - Duha Istine koji od Oca izlazi« (Iv 15,26). Tu već imamo izraženo bogatstvo Božjega bića koje će kasnija teologija Crkve definirati kao tajnu Presvetoga Trojstva.

Uronjeni u tajnu Božjega bića
Cilj Očeva predanja Sina za svijet jest »da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16). A to znači da je kršćanski život uronjen u tajnu Presvetoga Trojstva. To nalazimo u Novome zavjetu izraženo na različite načine. Na kraju Matejeva evanđelja stoji riječ Uskrsloga kojom šalje učenike: »Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« (Mt 28,19). Iako je Pracrkva poznavala krštenje »u ime Isusovo« ili »u Krista«, kako bi se to krštenje razlikovalo od Ivanova krštenja vodom, u teološkome promišljanju Matejeve zajednice stvorena je trojstvena formula krštenja, kako bi se što bolje izrazila dubina onoga što se događa na krštenju.
Uronjenost kršćanskoga života u tajnu Božjega bića Pavao izražava u obliku pozdrava. Svoju Drugu poslanicu Korinćanima on završava: »Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama« (2 Kor 13,13). Nikakvo čudo da je ta riječ našla mjesto kao jedan od mogućih pozdrava na početku svake euharisti­je. U njoj je izražena ne samo punina objave s obzirom na Boga, već i unutarnja struktura Božjega djelovanja prema Bibliji. Temelj svega jest Božja ljubav prema svijetu koja se konkretno očituje u Sinu i u Duhu Svetomu, što istodobno svjedoči o bogatstvu odnosa u samome Bogu.
Ako čovjek ne može svojim razumom proniknuti tu duboku tajnu, on joj se može približiti u molitvi. I tu nam je Isus primjer koji je kao čovjek i sam u molitvi komunicirao s Ocem. Ali današnja svetkovina i posebno tekst iz Ivanova evanđelja poručuju nam još nešto: kršćanin ne može s Bogom razgovarati a da ne razgovara s čovjekom, ali ni s čovjekom, da ne razgovara s Bogom. Na to je upozorio i veliki židovski mislilac M. Buber: »Dolje i gore međusobno su povezani. Tko želi govoriti s čovjekom, a da u isto vrijeme ne govori s Bogom, njegova riječ neće postići puninu; ali tko želi govoriti s Bogom, a da ne govori i s čovjekom, njegova riječ ide u prazno.« To je logična posljedica Božje objave u Isusu Kristu za spas svijeta.

Ivan Dugandžić

(Iz Pisama svetoga Grgura Nisenskoga, biskupa)

Darom Svetoga Trojstva postaju dionici životvorne snage oni koji su iz smrti preporođeni na vječni život i vjerom su postali dostojni te milosti. No ista bi ta milost bila nesavršena kada bi se na spasonosnu krštenju ispustilo ime bilo koje osobe Trojstva. Otajstvo se, naime, preporođenja ne vrši samo u Ocu i Sinu bez Duha Svetoga niti bi, kada bi se propustilo Sina, jedino u imenu Oca i Duha bilo krštenje ko je nam daje savršen božanski život niti bi milost našega uskrsnuća bila ispunjena Ocem i Sinom kada bi se ispustilo Duha. Stoga svu nadu i uvjerenje da ćemo spasiti svoje duše postavimo u tri osobe koje su nam se objavile pod tim imenom. I vjerujmo u Oca našega Gospodina Isusa Krista, to jest u izvor života, i u Očeva Jedinorođenca koji je, prema riječima apostola, početnik života, i u Božjega Duha Svetoga o kojemu Gospodin kaže: »Duh je onaj koji oživljuje« (Iv 6,63).
Budući da je, kako rekosmo, na svetome krštenju nama, koji smo otkupljeni od smrti, udijeljena milost besmrtnosti vjerom u Oca i S­na i Duha Svetoga, potaknuti tim razlogom držimo da se Svetomu Trojstvu ne može pripisati ništa služinsko, ništa stvoreno, ništa što bi bilo nedostojno Očeva veličanstva. Zaista, samo je jedan naš život što ga možemo postići vjerujući u Sveto Trojstvo. I taj sigurno proizlazi od Boga svega stvorenja, kao iz izvora, te prolazeći preko Sina od Duha Svetoga postizava svoju puninu savršenstva.
Tom smo jasnom sigurnošću kršteni kako nam je bilo naređeno i vjerujemo u tu stvarnost u čije smo ime kršteni; dapače, i kušamo ono što vjerujemo. Na taj su način, bez ikakva nesuglasja, krst, vjera i spoznanje za nas u Ocu i Sinu i Duhu Svetome.
Svi koji, poznavajući to načelo istine, ispovijedaju da vjeruju u Tri Osobe te ih pobožno i sa štovanjem priznaju u njihovim svojstvima, svi ti vjeruju u samo jedno Božanstvo, u samo jednu dobrotu, u samo jedan početak, u samu jednu moć i krjepost. Takvi ne niječu ni rast njegova kraljevstva niti se otpadom obraćaju mnoštvu bogova. Ti ne miješaju božanske osobe niti sa Svetim Trojstvom združuju drukčija i raznovrsna počela, nego jednostavno prihvaćaju vjersku istnu stavljajući svu nadu svojega spasenja u Oca i Sina i Duha Svetoga. Takvi s nama dijele naše uvjerenje i zajedno s njima molimo da imamo dio u Gospodina.

 

 
 
Untitled Document