Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


 

7. nedjelja C

Davidova velikodušnost

Biblijska Prva knjiga o Samuelu govori o proroku Samuelu, prvom izraelskom kralju Šaulu i njegovu nasljedniku Davidu. Knjiga je napisana u 10. stoljeću prije Krista. Pred kraj knjige opisan je događaj o kojem je riječ u ovonedjeljnom liturgijskom tekstu. Od proroka i suca Samuela ljudi su zahtijevali da i oni, kao i njihovi susjedi, imaju kralja. Prorok ih je odvraćao upozoravajući ih da će kraljevi s narodom loše postupati. Ipak udovolji njihovoj želji. Izaberu svoga prvog kralja Šaula, koji je vladao od 1012. do 1004. pr. Kr. S njim nisu imali puno sreće. Njegova vladavina bila je obilježena sukobima s Filistejcima koje nije uspio potpuno svladati. Budući da je Šaul javno odstupao od vjernosti Bogu-Jahvi, uskoro je izgubio potporu proroka Samuela. Po Božjem nadahnuću prorok privatno odabere za novoga kralja mladog Davida. Stjecajem životnih okolnosti taj mladić dospije na kraljev dvor jer je izvanredno znao prebirati žice na harfi. Psihički neuravnoteženom kralju Šaulu glazba je došla kao lijek. Kralj je Davida zavolio i prepustio mu velike ovlasti nad ratnicima. U bitkama s Filistejcima David je imao sjajnih uspjeha. U Šaulu se zbog toga pojavi zavist i ljubomora te započne smišljati načine kako će se Davida riješiti, iako mu je dao svoju kćer Mokalu za ženu i unatoč velikom prijateljstvu njegova sina Jonatana s Davidom. Kralj ga je ipak odlučio ubiti. Mokala i Jonatan pomogli su Davidu pobjeći s nekoliko odanih rat­nika. Šaul se s vojskom dao u potjeru za njim. Ovonedjeljni ulomak pred nas stavlja scenu u kojoj dolazi do izražaja Davi­dova velikodušnost prema kralju, koji to nije zaslužio. Mogao ga je ubiti i tako ga se jednom zauvijek riješiti, ali David to nije htio učiniti. Nije mu se htio osvetiti.

Po prvom Adamu smrt, po drugom punina života

Apostol Pavao, nakon što je zajednici vjernika u Korintu protumačio kako je logično u duhu evanđelja vjerovati u uskrsnuće čitave ljudske osobe, tj. duše i tijela, u ovom ulomku svoje prve poslanice nastoji osvijetliti način kako će se to dogoditi. Služi se slikovitošću koja je njemu naročito svojstvena. Uspoređuje prvo stvoreno ljudsko biće Adama s novim, u svemu savršenijim Adamom - Isusom Kristom. Adam se neposluhom i ohološću udaljio od Stvoritelja i potom postao svjestan svoje promašenosti, manjkavosti i smrtnosti. To je postala baština čitavoga čovječanstva. Stvoritelj iz ljubavi prema svim ljudima odluči u njima izvesti restauraciju prvotne bogolikosti po utjelovljenju svoje vječne Riječi u osobi Isusa iz Nazareta, koji postaje novi Adam. Snagom Duha Božjega taj novi Adam-Isus svladao je sve uzročnike nesavršenosti, otuđenja, grijeha, čak i samu smrt te postao proslavljen u čitavoj svojoj psihofizičkoj osobnosti. Postao je uzor prema kojem svako nesavršeno, grešno i smrtno ljudsko biće treba težiti kroz vjeru i nadu da će krštenjem i dosljednim evanđeoskim življenjem na kraju uskrsnuti i biti usrećujuće preobraženo. Zato apostol Pavao logično zaključuje: »Kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo sliku nebeskoga.«

Izlaziti iz samouništavajućega kruga mržnje

Gotovo svi imamo nekoga tko nam manje-više »ide na živce«, pa bismo voljeli da ga u našoj blizini nema. Postoje ne samo pojedinci već i grupe koje u nama bude srdžbu, mržnju i osvetu zbog njihova udružena, nametljiva i nasilna ponašanja. Sociolozi i psiholozi imaju svoje teorije o mržnji. Među njima ima onih koji tumače kako se ljudi mogu ponašati slično nahuškanim psima na divljač. Zbog zajedničke ugroze od neprijatelja ljudi se homogeniziraju kako bi se lakše i uspješnije zaštitili i oslobodili od neprijatelja. Nažalost, još uvijek se ljudi ponašaju prema okrutnom načelu: »Oko za oko, zub za zub«. Evanđelist Luka iznosi skup Isusovih izreka o ljubavi prema neprijateljima, a u drugom dijelu ovonedjeljnoga teksta svraća pozornost i na nekoliko Isusovih savjeta za praktično ponašanje. Iz čitava teksta proizlazi poziv na milosrđe prema Božjem uzoru. Premda zbog nečovječne stvarnosti ovozemaljskoga života Isus izgleda kao sanjar i utopist koji traži nešto što je u potpunosti neostvarivo, ipak unatoč tome to nikako ne znači da prema njegovu idealu ne treba težiti. Ako želimo izgrađivati novi svijet po Isusovu projektu, onda nasilje trebamo pobjeđivati nenasiljem te od neprijatelja stvarati prijatelje i tako izlaziti iz samouništavajućega kruga mržnje.

Ivo Martinić

 

 

 

 
Untitled Document